Cijeli život govorim kako jednog dana kad se budem udavala ne želim veliki pir. Kategorički 25 godina odbijam samu pomisao na veliko vjenčanje. Što mi se dogodi? Pogađajte. Da kažem odmah na početku. Nije sve savršeno. Izgubit ćete živaca i živaca na planiranje.

Ako živite skupa, stan će vam se pretvoriti u bojno polje pozivnica, revera, mašni i inih sitnica koje treba riješiti. Upoznat ćete puno ljubaznih ljudi i još više potpunih redikula koji će vas pokušati uvjeriti kako je njihov proizvod baš ono što tražite. Krenete iz ljubavi i shvatite kako je planiranje vjenčanja vrlo slično planiranju vojne operacije u kojoj se od vas očekuje puno.

Krenete potpuno nadobudno. Već ste dugo skupa, riješi se faks, posao, riješi se stambeno pitanje. A što se mi ne bi oženili? Obavijestite nadležne, pardon, roditelje. Oni, u silnom nastojanju da sakriju sveopće oduševljenje, objave cijelom svijetu kako im se prvorođeno dijete odlučilo otisnuti u svijet. Onda krenete sa traženjem sale koja ne izgleda kao mesnica sa silom ogledala i pločica do stropa. Oko hrane nema puno manevriranja.

U nas u Dalmaciji janjetine mora biti, sve drugo je potpuno nevažno. Muzika, fotograf, sto pedeset puta dnevno netko pita „Kako to misliš mali pir?" Popis gostiju spada u najveće traume. Prvi koji napravite sliči obiteljskom stablu s imenima ljudi koji nikad niste vidjeli, za neke ne znate da postoje. Taj obično završi u smeću. Drugi pravite po svom guštu i stane na jedan papir. Taj opet završi u smeću jer ne sadrži dovoljno ljudi koje morate zvati.

Treća verzija sliči na prijedlog zakona. Mora proći razna povjerenstva, izaći par puta na provjeru, izmasakrirati se do neprepoznatljivosti, dok ne dođete do konačnog prijedloga nacrta popisa koji je do zadnjeg trena podložan promjenama. Kad smo kod rodbine, to je priča za sebe. Uvijek postoji taj tzv. rodbinski kod koji se ne smije prekršiti. Pa moraš zvati tetku Maru od tetka Ante. Prvo, jer ti je tetka. Drugo, što će selo reći ako tetku ne zoveš? Treće, moraš ju zvati jer je i ona ženila sina. Da, bili smo pozvani.

A te rodbine šire i uže, ima kao u priči. I onda kažu da smo mali narod. Kako ne. Traženje vjenčanice nije kao u američkim filmovima. Ne ugledate savršenu haljinu na izlogu i zaklinjete se kako će biti ta i niti jedna druga. Polugoli u malim kabinama bez ventilacije i ponekad bez grijanja isprobavate jednu za drugom dok se prodavačica kune u svaku kako je unikat i nikad još nije bila nošena.

Suočavate se sa izbezumljenim pogledima kad zatražite neku koja ne izgleda kao sprava za mučenje i postavljate uvjet kako mora biti lagana jer namjeravate s njom na stol. Traženje vitica protječe u obilaženju zlatarnica gdje se opet svaki prodavač kune kako je svaki prsten unikat i kako vam svaki lijepo stoji. Sredite i zajednički prijem jer vam ne pada na pamet primiti toliko ljudi u svojoj kući.

Pa da cijela uža rodbina danima kuha i sprema, daleki rođak koji vam ionako ide na živce se uhvati DJ pulta jer on kao zna sve o glazbi jer je išao u osnovnu glazbenu školu jednu godinu, cijelo susjedstvo prati sve što se događa kao da je reality show,  a vi na rubu živaca polugoli tražite cijele najlonke koje su greškom završile u gajbi piva. I jer znate da će se naći neki pametnjaković s barjakom u rukama koji će čim provirite glavu van kuće s guštom uzviknuti bojni poklič „Izađi mala!".

Stavka koje sam se najviše užasavala bili su papiri. Na moje veliko iznenađenje, prošlo je potpuno bezbolno. Ako ste oboje iz istog grada i k tome odaberete kumove koji su iz istog grada, sve što vam treba je dobra volja, kako su nam lijepo objasnili u Matičnom uredu. Da i njih jednom pohvalim. Organizacija vjenčanja nije mačji kašalj. I ne može mi nijedna žena tvrditi kako je sve prošlo kao u snu i u svemu je uživala. Ima mali milijun detalja oko kojih se treba odlučiti.

I nema gorega nego kad ti bolja polovica na pitanje oko revera ili cvijeća nonšalantno slegne ramenima s popratnim „ Kako ti hoćeš!". Dobro. Ne čudi se ako ti kravata bude roza, cvijeće u duginim bojama, prvi ples „Ja nemam više razloga da živim". Budite se u ludilu jer ste sanjali kako vam je neoprezna frizerka uništila kosu, sanjate vremensku prognozu, tajfune neviđenih razmjera, podivljalu rodbinu, skidanje košulja i nalijevanje alkoholom.

Nije mi ni na kraj pameti bilo da je moguće da se moje vjenčanje, intimna stvar dvoje ljudi, pretvori u vatrogasnu zabavu s 250 ljudi kojima je vrhunac zabave lupanje priborom za jelo po tanjurima s uzvicima oduševljenja. Nije posve nebitno kako će profil uzvanika na svadbi biti nadasve šarolik.

Dva svijeta koja žive na relativno malom geografskom prostoru i dijele se na bodule i vlaje. U najboljoj namjeri nastojimo pomiriti razlike i udovoljiti svima. A onda shvatite kako je to (nadajmo se) samo jednom u životu. Još 30 dana djevojačkog života. A vrijeme leti!