Predlažem da resorno Ministrastvo što šrije osnuje neovisni tim stručnjaka s ciljem konačnog vrednuja učinkovitosti rada Centara za izvanbolničko liječenje i terapijskih zajednica

U vrijeme socijalizma se potiho pričalo o drogi, a narkomani medijski "smještali" u "crne kronike". Tada nismo imali Centre za prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnika niti terapijske zajednice. Danas tek neke terapijske zajednice, kao npr. Bernardice Juretić, dobivaju pomoć od Države, neovisno o tome što, osobito one s konfesionalnim predznakom  pokazuju zapažene rezultate.

Takva je npr. zajednica Cenacolo, ali država je ne (su) financira, niti vrednuje rad terapijskih zajednica u odnosu na Centre za prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnosti. Mediji (o tome) šute jer su takve zajednice samozatajne i okrenute entuzijastičkom radu, ''Božjoj providnosti'' i benediktinskoj maksimi u ozdravljenju duše i tijela: Ora et labora. Istraživanjima (sa suradnicima) sam ukazao da takve terapijske zajednice putem rada i molitve utječu na povratak izgubljene ravnoteže (mladih ljudi).

U svom istraživanju prije deset godina na uzorku od 40 ispitanika ovisnika o ''teškim drogama'' iz triju terapijskih zajednica konfesionalnog tipa dobiven je podatak da u svim aspektima postoji statistički značajna razlika između zadovoljstva životom prije ulaska u program terapijske zajednice i tijekom programa. Ispitanici su pokazali veće zadovoljstvo tijekom tretmana u zajednici i to: emocionalnom stabilnošću, druženjem, sadašnjim aktivnostima, vjerom (religijom), zdravstvenim stanjem, slobodnim vremenom, životom tijekom boravka u zajednici, ostvarenjem svojih ciljeva, želja, nada i očekivanja, očekivanjem da će u budućnosti ostvariti ono što do ulaska u zajednicu nisu uspjeli. Samo su seksualnim životom ispitanici su bili zadovoljniji prije dolaska u terapijsku zajednicu, što je sasvim razumljivo. Prije ulaska u terapijsku zajednicu ispitanicima je bilo važno:  novac, razne povlastice, npr. povoljno radno vrijeme koje ne ometa njihove interese i hobije te rad koji nije naporan.Vidjeti u: Miliša, Z. i  Perin, V., (2004.), Rad- odgojna vrijednost u komunama za ovisnike, Rijeka: Digital Point.

Programi rada u terapijskim zajednicama imaju nekoliko faza, a jedna od njih je (zajednička)  boravak u  ''kući''  zatvorenog tipa.  Učinkovitost terapije je evidentna  nakon  tri godine. Upravo dugotrajnost boravka u terapijskoj zajednici i odvojenost od ovisničkog miljea, olakšava stabilizaciju apstinencije, a jasna struktura: rad, red, pravila i dnevni ritam kroz duže vrijeme omogućava korisnicima da dosegnu dublje i poželjne promjene svoga ponašanja.

Navedeni rezultati potvrđuju ranija istraživanja, koje sam s dr. Vladimirom Takšićem realizirao na uzorku studenata Filozofskog fakulteta u Zadru iz 1997. godine. Podatci ukazuju da studenti koji ne konzumiraju droge na prva mjesta stavljaju radne vrijednosti: postignuće, altruizam i realizaciju sposobnosti; a studenti koji su se izjasnili kao povremeni i česti konzumenti teških droga manju vrijednost pridaju svim vrijednostima rada, a posebno socijalnoj orijentaciji. (Miliša, Z.  i Takšić, V., 1997., Studenti, droga, odnos prema radu i religiji, Napredak, br. 4.) Kao dodatnu  mogućnost povezivanja u zaključcima jesu rezultati iz 1999. godine, koje sam proveo s dr. Anam Proroković na uzorku studenata Filozofskog fakulteta u Zadru i učenika završnih razreda srednjih škola s jedne strane, te skupine ovisnika o teškim drogama (iz Centra za prevenciju i izvan bolničko liječenje ovisnosti u Zadru), gdje se pokazalo da ovisnici značajno važnijim procjenjuju ekstrinzične radne vrijednosti: radno vrijeme, novac i socijalnu sigurnost, a studenti i maturanti (neovisnici): realizaciju sposobnosti, postignuće i altruizam (Miliša, Z. i Proroković, A., 2000., Radne vrijednosti i zadovoljstvo životom ovisnika i neovisnika, Napredak, br. 2.).  Za štičenike u terapijskim zajednicama karakteristična samoaktualizirajuća orijentacija, s pripadajućim intrinzičnim radnim vrijednostima. Dakle, oni se vraćaju zdravom načinu života i kojeg su imali prije nego im je droga ''betonirala'' dokoličarenje i hedonizam takav životni stil.

Povratak u život mladi ljudi iz terapijskih zajednica mogu ostvariti samo ako prestanu biti stigmatizirani i mi im konkretno pomognemo u stručnom prekvalificiranju, usavršavanju, dokvalifikaciji i/ili nastavku obrazovanja, stručnoj pomoći u odgoju njihove djece, pronalaženju zaposlenja... Kada sam svojevremeno izjavio da bi trebalo bivšim ovisnicima dati mogućnost da sudjeluju u preventivnim programima, tada sam ''dignuo na noge" moraliste, koji su me kritizirali da samo struka može imati jedninu i zadnju riječ o preventivnim programina, jer je ''jednom ovisnik uvijek ovisnik".

Bernardica Juretić, voditeljica terapijske zajednice ‘Susret', svojevremeno je tvrdila kako je metadonska terapija dilanje na račun države. Nemali broj ovisnika ali i liječnika, priznaje kako se teže skinuti s metadona nego s heroina. Centri za izvanbolničko liječenje kriju i/ili nemaju podatke onih pacijenata koji kombiniraju metadon s kokainom ili heroinom, kao i umrlih od predoziranja metadonom. Zlouporaba lijekova, a među njima i metadona, zadnjih se godina tako snažno proširila da primjerice u Sjedinjenim Državama više ljudi konzumira metadon nego što se ukupno konzumira heroin i kokain. Od toga ima najviše koristi farmaceutska mafija, o čemu sam ranije pisao.

Predlažem da resorno Ministrastvo što šrije osnuje neovisni tim stručnjaka s ciljem konačnog vrednuja učinkovitosti rada Centara za izvanbolničko liječenje i terapijskih zajednica.

U Italiji mađu istima postoji veliki stupanj suradnje i/ili koopreracije, dok su kod nas „na suprotnim stranama". Zahvaljujući medijima problem droga se konačno destigmatizirao. Na medijima je da nastave dodatno senzibilizirati javnost za ovaj problem te da pripomognu da ovisnici ne budu i dalje stigmatizirani.