Nije neka velika tajna da se posljednjih 15-ak godina najbolji i ujedno najstrašniji horori snimaju u Aziji i Europi. U prilog toj činjenici ide i najnoviji britanski horo,r koji je u predprodukciji podigao najviše prašine zbog Daniela Radcliffea odnosno njegove prve ''post Harry Potter'' uloge. Da li je Radcliffe uspio u tome, saznat ćete nakon kratkog opisa radnje filma The Woman In Black.

Arthur Kipps (D.Radcliffe) mladi je odvjetnik u renomiranoj Londonskoj odvjetničkoj tvrtki koja mu nakon godina ustupaka dodijeli zadatak sređivanja papirologije i prodaje kuće (Eeel Marsh House) pokojne gđe. Alice Drablow koja se nalazi na poloutoku u blizini malog sela.

Rastrgan osobnim demonima (supruga mu je preminula nakon poroda sina) u nastojanju da skrbi o svom četverogodišnjem sinčiću Josephu (M.Handley), Arthur se ozbiljno primi posla unatoč nesusretljivosti seljana i lokalnog odvjetnika Jeromea (T. McMullan). Po dolasku u Eel Marsh House, Arthur začuje čudne zvukove te kroz prozor ugleda žensku osobu u crnom...

Prvo pitanje koje mi je palo na pamet uoči gledanja filma bilo je - kako će autori filma pronaći svježinu i originalost u već toliko puta odrađenoj tematici? Odgovor je bio i više nego jednostavan, treba pronaći dobru priču i dobru ekipu.

Da bi stvari mogle krenuti dobrim putem pomislio sam onog trenutka kad sam doznao da će film producirati nanovo pokrenuta legendarna produkcijska kuća Hammer koja je (upućeniji će dobro znati) zaslužna za neke od ponajboljih horor filmova u povijesti filmske umjetnosti (npr. serijali o Draculi sa Christopherom Leeom ili serijal o Frankensteinu sa Peterom Cushingom).  

Nakon solidno ocijenjenog prošlogodišnjeg Wake Wood (2011), Hammer je podigao ljestvicu te su se uhvatili ekranizacije cijenjenog horor romana Susane Hill, The Woman In Black.  

Iako je prvu ekranizaciju roman imao sad već davne 1989-e kao TV film (jako dobar), producenti su mudro uočili da je ovaj izuzetno zastrašujući roman savršen materijal za veliki ekran.

Režija je povjerena talentiranom redatelju Jamesu Watkinsu (Eden Lake) dok je za scenarij zaslužna sve traženija Jane Goldman (Stardust, Kick-Ass, X-Men: First Class...). Nakon što je ulogu tragedijom izmučenog odvjetnika Arthura Kippsa prihvatio Daniel Radcliffe, Hammerovi producenti su mogli početi trljati dlanove jer su si i prije premijere filma osigurali zavidan publicitet kako medija tako i javnosti koja je jedva dočekala vidjeti Radcliffea u prvoj 'ozbiljnijoj' ulozi nakon Harry Potter sage.

The Woman In Black (2012)

Režija: James Watkins

Uloge: Daniel Radcliffe, Ciarán Hinds, Janet McTeer, Liz White, Sophie Stuckey, Misha Handley...

Žanr: Horor, triler

Trajanje: 95 min. Onog momenta kad shvatite da Radcliffe više nije Harry, polako su uvlačite u atmosferičan i traumatičan svijet našeg izmučenog junaka (Radcliffeova krhka fizionomija uvelike manifestira jednu napaćenu dušu), kojega je utjelovio nekoć najpoznatiji svjetski čarobnjak.

Snažnu podršku Radcliffe ima u hvaljenom karakternom glumcu  Ciaránu Hindsu (serija Rim, Munchen, There Will Be Blood, John Carter...) koji tumači lokalnog moćnika i samog pogođenog osobnom tragedijom koji strogo odbaci predrasude seljana i pruži pomoć mladom odvjetniku kad mu je to najpotrebnije.

Nije bio lak zadatak snimiti još jedan film o duhovima nakon što su isti strašili gledatelje kroz dugu i bogatu prošlost horor filmova no Hammer se držao klasičnog pristupa koji je bio prisutan u primjerice Cormanovim gotičkim klasicima inspiriranim Poeovim romanima. Iako nije lišen određenih klišeja (što je iskreno gledajući bilo jako teško izbjeći), Watkins se ponajprije oslonio na atmosferu (močvara, magla...), jezivu glazbu (iskusni skladatelj Marco Beltrami) i nadahnutu glumu male, ali odlično selektirane glumačke ekipe, te je uspio snimiti jedan od ponajboljih horor filmova u posljednjih, pa... recimo 5 godina.

Ne treba posebno naglašavati da je film imao izvrsnu zaradu o domaćim kinima, što je producente nagnalo na snimanje nastavka pod imenom The Woman In Black: Angels of Death. No, prije bilo kakvih nastavaka preporučam film svim iskrenim ljubiteljima horor filmova koji će lako uočiti legitimitet legendarne Hammer kuće, koja je poput japanaca ili španjolaca nanovo dokazala da nisu potrebne litre i litre krvi kako bi se snimio jedan izrazito jeziv i strašan film.