Vladajući bi ukidanjem praznika rada Prvog svibnja postali pošteni, priznavši da su se odnarodil

Knjiga «Working», čikaškog novinara Studsa Terkela, postala je bestseller sredinom sedamdesetih u SAD, gdje je autor zaključio kako je za većinu Amerikanaca „trijumf preživjeti radni dan". Na mjesto upornosti, štedljivosti, materijalne neovisnosti i samostalnosti nekadašnje protestanstke etike kapitalizma,  došle su močne korporacije sa strategijom konzumerizma i dužničkog ropstva, gdje sve ima cijenu, ništa vrijednost. Nije se samo Amerikance natjeralo raditi za korporacije i da u »radnim logorima« postanu (svjesno) robovi. Po scenariju korporatista, dužničko ropsto postalo je usud suvremenog čovjeka. Monopolističke svjetske korporacije kontroliraju sve resurse i stvorile su plan života na dug. Tako se gubi osobna i nacionalna samostalnost. Građani postaju ovisni o korporatistima koji te resurse kontroliraju.      

 

Istraživanja koja kontinuirano privodi Gfk- Centar za istraživanje tržišta pokazuju da prosječni zaposlena obitelj u Hrvatskoj ima tri kredita od kojih je jedan (i najveći) stambeni. Sretnicima koji rade, osobni dohodak služi za preživljavanje, a pomoću minusa sa tekućih kartica i/ili putem kreditnih kartica doživljavaju agoniju preživljavaja, iz mjeseca u mesec. Kada se računi nagomilaju tada posežu za nenamjenskim kreditima kojima podmiruju zaostale dugove. Isti scenarij je i za „posrnule države". Sadašnji vladajući u Hrvatskoj se hvale novim zaduživanjima da pokriju rupe u proračunu i/ili  „pokriju" zatezne kamate ranijih vlada. Svjetska banka i MMF potiču zaduživanje građana, osobito zemljalja u tranziciji i  ekonomski „posrnulih država". Prema podacima Državnog zavoda za statistiku kupovna moć prosječnog građanina u Hrvatskoj je 40% manja od kupovne moći prosječnog stanovnika zemalja EU.

Nikada kao danas u Hrvatskoj nije bio nepovoljniji odnos zaposlenih i umirovljenika, nikada veća brojka nezaposlenih... U današnjoj „stečajnoj generaciji", mladi više nisu isključeni iz agonije egzistencijalne drame njihovih roditelja, koji rade a ne primaju plaće, u agoniji čekanja zaposlenja (nakon otkaza) ... Svima je sada, konačno, jasno da vladajući sociodemokrati i „narodnjaci" nemaju viziju ni strategiju izlaska iz krize. Aktualni „trgovac zaduživanja" je ministar financija RH, Slavko Linić koji predvodi novu - „lijevu korporaciju" (Danko Plevnik u Slobodnoj Dalmaciji 29. travnja). Uz sve predizborne parole sociodemokrata o povratku „malom čovjeku", već su  pokazali da ih se može kvalificirati kao „odnarođenu vlast".

Povodom 1. svibnja, devet Svjetskih sindikalnih federacija i Education International izdali su zajedničko priopćenje kojime pozivaju na uspostavljanje nove inicijative za reformu globalne ekonomije. U svom priopćenju osuđuju katastrofalno stanje svjetske privrede uzrokovano pohlepom korporatista. Pozivaju Vlade diljem svijeta da prihvate novu paradigmu socijalne pravde, koja brani prava svih radnika, promovira održiv razvoj, vrednuje efikasne radnike i osigura obrazovanje za sve. Ništa od te inicijative, jer je ideja „socijalne pravde" tek obična politikantska (preizborna) floskula.

 Vlada radi po scenariju korporatista

Stalno reprogramiranje dugova Hrvatskoj je sustavno rušilo nacionalnu samostalnost čija je posljedica dužničko ropstvo, sve prema prema scenariju centara financijske moći. To ne osporava nitko od ozbiljnijijih ekonomski analitičara, intelektualca, politolga, sve do lijevo orijentiranih kolumnista, (kao gore spomenuti gosp. Plevnik). Strani kapital u Hrvatskoj osvojio je sve trgovačke centre, ušao gotovo u sve tiskovine i komercijalne televizije, hotele, banke, Inu... Ova je vlada već najavila privatizaciju jedine nam banke - Poštanske banke i Croatia osiguranja... Vladajuća sociodemokratska politička elita ugasit će brodogradnju, prodati elektroprivredu, hrvatske vode i šume.

Na drastično poskupljenje plina i struje kao novog udara na standard građana, dopredsjednik Vlade Radimir Čačić, „narodnjak", bahato odgovara savjetom: "U suštini nije komplicirano - smanjiti broj impulsa i manje pričati i imati ćete za struju." Kakva je razlika tog člana Vlade i vlasnika bivše tvornice Nova Đakovčanka, odnosno, sadašnjeg pogona Eurovoća iz Orahovice, koji sada nudi radnicima simboličku čestitku za Prvi svibnja: "Ako ne potpišeš otkaz, dobivaš otkaz i 7.000 kn, a ako potpišeš raskid ugovora, tvrtka te nagrađuje s još 7.000 kuna", (vidjeti Glas Slavonije od 28. travnja).

I ova vlada radi kao svaka korporacija. Zato je iluzorno očekivati zaštitu prava radnika i obespravljenih. Vodeće političke stranke u Hrvatskoj pitanje socijalne osjetljivosti za prava radnika, demagoški predstavljaju biračima pred izbore. Obećanja nestaju dolaskom na vlast.

Od socijalizma do sociodemokracije

Socrealizam je izmislio svijetu nepoznatu paradigmu oslobađanja od rada: „Nikada me nečeš toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi"! U ex Jugi je drug Tito omladincima ponudio pjesmu „ Drugarska se pjesma ori, da nam živi živi rad". Isti taj totalitarista je izjavio „Druže, snađi se"! Radnici su ga poslušali pa su krali (sitne) prizvode koje su sami proizveli, a danas su (tzv. „menadžeri") radnicima oteli tvornice. U sociljalizmu su radnici dobivali redovito plaću, a danas nerijetko rade bez ikakve plaće, masovno postajući „višak" odlazeći na „buzu rada"-  neovisno o zalaganju i radnim postignućima.

U socijalizmu  nije bilo slobode izbora i slobodnog tržišta, a danas postoji sloboda „izbora":  kada, kako i koliko dugo otplaćivati (nametnuti) kredit. U socijalizmu su narodni zastupnici imali minorne naknade, a sada za dizanje ruku imaju veće plaće od znanstvenog savjetnika. Pitanje iz socrelizma: „tko se od rada obogatio?", (i) danas ima jasni odgovor: mešetari i lovci u „mutnom". U socijalizmu je manje od pet posto nezaposlenih građana Hrvata imalo preko pedeset godina, a danas ih je jedna trećina. Današnji ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić je pripremio sramotni prijedlog novog zakona o „poticanju zapošljavanja", što nije ništa nego volontiranje i poticaj poslodavcima k novom izrabljivanju. To je  poziv mladima da idu „trbuhom za kruhom", izvan Domovine.

Dandanas je predvladavajuća neodgovornost na svim razinama, bez sankcioniranja za neradnike i stimuliranja za najbolje. Mediokritetstvo i uravnilovka u socijalizmu su bili parameri uspješnosti (i) kod uspinjanja u političkoj karijeri. Kakva je razlika s današnjim socidemokratima? Posljedica svega je da prosječni građanin ne vide nikakvu perspektivu, a sve veći broj obitelji imaju klasične simptome traumatskog stresa, „a svi koji nešto rade imaju postraumatski stres". (Igor Serdar, Vjesnik, 8. siječnja, 2004.).

Drama današnje, prevladavajuće, „stečajne generacije" ugrožava obitelj i državu. Građani ne vide perspektivu, a vladajući nemaju viziju izlaska iz krize. Zato predlažem vladajućima da ukinu praznik rada Prvi svibnja! Tada bi, barem u nečemu, bili vjerodostojni!