Sve je to posve normalno, kažu. Odrastanje je neizbježno. Ne možeš ostati zauvijek dijete, odgovornost te sustiže, obaveze kucaju na vrata. Ne okreneš se, a kućanstvo padne na tvoja nejaka pleća friško udane žene. Sve se promijeni.

I ćakule uz kavu se mijenjaju dok na balkonu s pogledom na rotor satima s prijateljicom raspravljam o zavjesama, bojama zidova, receptima za kolače (odvažit ću se jedan od ovih dana, obećajem), rasvjeti i šalicama za kavu. Mali ženski razgovori evoluiraju od cipela do podjele kućanskih poslova.

I hvatam se za glavu kad shvatim da sam upravo rekla ono što mi je paralo uši i dizalo tlak. Vidjeti ćeš kad se udaš, promijenit će ti se prioriteti kad se uselite i niz takvih klišeja autora poznatih kao Majke i Žene. Ne okreneš se, a dogodi se i tebi. Postaneš - domaćica. Ne keks, nego prava hrvatska domaćica s dodatnom opremom.

Uhvati te pomalo nespremnu, Majčin glas i strah od potpunog neuspjeha počnu te pratiti gdje god se okreneš. Obavljaš stvari za koje su ti samo pričali da ih treba obaviti. Kao nabava mesa za ručak. Uđem nadobudno u mesnicu. Veliki osmijeh, ja znam što radim. Veseli mesar, dobar dan - dobar dan. Molim kilo mljevenog miješanog mesa, kao papiga ponavljam Majčine riječi. Može, želite li da vam dva puta samljevem? Zaustim, ništa ne izlazi.

Toga nema na mom šalabahteru. Savjet, ne ulazite u mesnicu s komadom presavijenog papira, mesari nanjuše strah i šalabahtere. Ruke mi se znoje, oči me peku dok kreštavo izustim da može. Neće škoditi, zar ne? Ok, prva prepreka s minom na putu savladana. Dajte mi još 7-8 šnicela, treba mi za ručak danas. A u svakom šnicelu kilo ipo. Mesarev pogled govori više od riječi, kao da namjeravam nahraniti omanje afričko selo, a ne dvoje ljudi. Može, može, hvala lijepa. Račun? Da mi je barba mesar rekao da sam dužna 500 kuna, ne bi imala pojma je li me preveslao ili meso košta kao suho zlato.

Kakvi ste s računima? Nadam se da ih imate odakle podmiriti, kakvo nam je stanje došlo u državi. Šok na šok. Jasno mi je da koliko potrošiš, toliko i plaćaš. One stavke koje se zbrajaju dolje kao dodatak na račun pa još PDV na sve to, bacaju me u očaj dok zazivam Gospu i isto vrijeme se zahvaljujem svim svecima na izumu Internet bankarstva.

U širokom luku izbjegavam te račune i odgovornost prebacujem na Muža. I još nešto posve nezamislivo. Nedjeljom se budim ranije nego je itko mogao zamisliti. Da Majko, istina je. I onda peglam. Dobro ste čuli, peglam dok svi partijaneri ovog svijeta spavaju dubokim snom. Onda sam poželjela malo zelenila u kući. Koju biste biljku, gospođo? A neku zelenu. Da, smiješno je, znam. Tako su u stan došli Mate i Šime, moje dvije biljke u lijepim pitarima.

Sama sam sebi smiješna s tom crvenom košaricom na kotače s velikom ručkom dok po Kauflandu bauljam s penzionerima i domaćicama. Čitam deklaracije sapuna, uvjeravam se da je aloe vera sigurno čudo od biljke kad je toliko stavljaju, važem dvije kapule, škicam setove suđa, biram mirisne svijeće i posve nonšalantno pređem košaricom preko nogu barbi koji mi je bio na putu. I na pijacu idem, kao prave domaćice.

Pravim se da znam kupovati svježu mrkvu, na slijepo biram peršin i selen iako ih uopće ne razlikujem, kupujem čak i cvijeće za vazu. Koliko košta kilo blitve? Mudro klimam na odgovor i zahvaljujem poštenim tetama na pijaci. Prebirem mrkvu kao da je to najbitnija stvar na svijetu. Kad radim popodnevnu, nekad skuham dva ručka. Kuham velike porcije, zamrzavam polpete i šnicle u šugu, spremam rižot s tikvicama.

Prije par mjeseci posve nezamislivo. Sad tako normalno. Poanta ove štorije nije bila ni da se pohvalim ni da se totalno osramotim, što vidim da bi moglo biti. Kad malo bolje razmislim, nema neke poante. Osim one da se živi čovjek na sve navikne. Pa i na tete na pijaci koje mi uporno tepaju, na pranje bijele robe na 90, peglanje stolnjaka i ribanje štednjaka. Ustvari, ima poanta. S tetama na pijaci i mesarima dobro je biti u dobrim odnosima.