S obzirom da je De Niru snimiti kvalitetan film postala veća gnjavaža negoli mlatiti paru sa 'Meet The Parents' serijalom, svaki njegov iole pažnje vrijedan projekt treba dočekati kao ozebli sunce. Ovaj tjedan smo upecali takav film

Da ste prije desetak godina nekog zagriženog filmofila (uključujući i autora ovog teksta) zapitali -Tko je tvoj najdraži glumac?, velika većina bi kao iz puške ispalila Robert De Niro. Deset godina kasnije, De Niro više nije De Niro kojeg smo voljeli. Da malo proanaliziramo tih 10-ak godina mogli bi izdvojiti 5-6 filmova koji su u najbolju ruku vrlo dobri do solidni (City By The Sea, The Good Shepherd, Stardust, What Just Happened i Everybody's Fine). Ostali su ili za zaborav ili potpuno nepotrebne role koje je mogao odglumiti (odraditi) bilo tko, a kamoli netko njegove reputacije. 

Being Flynn (2012)

Režija: Paul Weitz

Uloge: Robert De Niro, Paul Dano, Julianne Moore, Olivia Thirlby, Chris Chalk, Liam Broggy, Wes Studi, Lili Taylor...

Žanr: Drama Zašto vas davim cijelom tom pričom o De Niru? Možda zato što je on najbolji primjer iz ere 'zlatnog' Hollywooda koji svake godine 'štanca' 3 do 4 filma (nezavidne kvalitete), umjesto da to radi rijeđe i promišljenije, poput primjerice Al Pacina (iznimka je blamaža zvana Jack And Jill) koji se ne libi u potrazi za kvalitetnim projektima pojaviti u TV filmovima i serijama kao što su 'Angels In America' odnosno 'You Don't Know Jack' u kojima je pobrao lovorike.

S obzirom da je De Niru snimiti kvalitetan film postala veća gnjavaža negoli mlatiti paru sa 'Meet The Parents' serijalom, svaki njegov iole pažnje vrijedan projekt treba dočekati kao ozebli sunce. Ovaj tjedan smo upecali takav film koji možda (veeeeeliko možda) dočeka premijeru (jednog dana) u našim kinima.

Jonathan Flynn (R. De Niro) živi u uvjerenju da je uz Marka Twaina i J. D. Sallingera ponajbolji pisac kojeg je Amerika ikad imala. Stvarnost je ipak puno drugačija. Jonathan Flynn je ekscentrični taksist koji svojim homofobnim i rasističkim izjavama uz nekontrolirane agresivne napade često dolazi u neprilike. Nakon fizičkog obračuna sa susjedima, Flynna stanodavac izbaci iz stana te se za pomoć oko iseljenja Jonathan obrati sinu Nicku (P. Dano) kojeg je napustio nekih 18 godina ranije. Nick se poput svojega oca pokušava baviti pisanjem, no prevrtljiv način življenja ga sprečava da to uspješno i učini. Kratkotrajan susret sa ocem natjera ga da proispita svoj život, a kad nakon nekog vremena oca ponovno susretne u domu za beskućnike gdje radi, Nickov se život pretvara u pravi pakao...

Film 'Being Flynn' baziran je na memoarima 'Another Bullshit Night In Suck City' pjesnika i pisca Nicka Flynna u kojem je opisao odnos sa problematičnim ocem kojega je nakon dugo godina razdvojenosti upoznao na najgorem mogućem mjestu, domu za beskućnike.

Sam film je obilježen izraženom narativnom strukturom gdje priču naizmjence pripovjedaju Nick i Jonathan. Mada je za režiju zaslužan osrednji redatelj Paul Weitz čiji je opus obilježen uglavnom romantičnim komedijama ('About A Boy' mu je i dalje ponajbolji naslov) iznenađuje njegovo bježanje od klišeja u koje bi mnogi redatelji lakoćom upali.

Weitz nije prikazao Nicholasa kao mladića koje tone u autodestrukciju uzrokovanu očevim ispadima iz koje ga otac na kraju poradi vlastita iskupljenja izvlači, već je Nicholas odlučan u borbi sa vlastitim demonima i želji da ne postane samo očev odraz.

 

Naravno, da bi ekranizacija ovih izuzetnih memoara bila uvjerljiva trebalo je angažirati glumce koji će iz vrlo kopleksnih likova izvući toliki naboj. De Nirova klasa nije nikad bila upitna, no nakon toliko loših filmova koje je snimio u posljednje vrijeme, postavilo se pitanje jeli njegova angažiranost bila na najvišoj razini kakva ga je krasila kroz veći dio karijere?

Na moju i vašu sreću, da!

Već je sama pojava za volanom žutog taksija zazvala stare duhove koje je održao kroz cijeli film, ponovno nas podsjetivši zašto smo ga voljeli. 

Možda je uz kvalitetan materijal De Niru bio potreban i kvalitetan, recimo to sportskim žargonom, 'sparing partner', što mladi i talentirani Paul Dano (The Ballad Of Jack And Rose, Little Miss Sunshine, There Will Be Blood...) zasigurno jest. Svojom pasivnom agresijom Dano vrhunski parira De Nirovom vrištećem, ekscesnom i ponajprije neugodnom liku, te se nije teško poistovjetiti s njegovim poniranjem.

Depresivna atmosfera (hladnoća, beskućnici, droga, alkohol) je nerijetko razbijena životopisnim karakterima i narativnom strukturom koja na neki način sve to ublažava ma koliko god to teško zvučalo. Svakako bi spomenuo malu, ali zapaženu rolu Julianne Moore koja tumači Nickovu majku i Jonathanovu bivšu suprugu, koja u nastojanju da sama uzdigne sina, postepeno gubi bitku sa svojim životom. U filmu se u kratkoj roli pojavljuje i glumica Lili Taylor koja je u stvarnom životu udata za Nicka Flynna.

Mada sama priča nije osobito vesela, na kraju ostajete zadovoljni cijelim ishodom, dok sa druge strane žalite što jedna legenda poput De Nira ovih dana češće snima kojekava s..... negoli male ali porukom velike filmove. Dok ne zarosi ponovno u pustinji, nemojte zaobići ovu kapljicu.

Ovom prilikom bi se i zahvalio svojim dosadašnjim čitateljima na podršci jer sam uspio s vama dočekati i ovu jubilarnu 100-u kolumnu!