Znamo da nismo samo fizičko tijelo. Osjećamo da postoji nešto više u nama. To je sjaj u nama, onaj dio koji kada čujemo neku duhovnu misao kaže: to je istina! Kako to znamo? Zašto osjećamo to kao istinu? Postoji sjaj u nama kao esencija našeg bića, kao sjeme prosvjetljenja.

Ako osjećamo potrebu da se bavimo duhovnim, znači da je dio nas već prosvjetljen, budan je i svjetli, nije zatomljen. To malo sjeme treba razvijati, hraniti da postane hrast mudrosti. Hranimo ga znanjem, učenjem, spoznajama. Naše unutarnje svjetlo je nešto veličanstveno, duboko i veliko, izvanredno. Svi ga imamo, svi ga zaslužujemo. Svatko od nas ima pravo da bude prekrasno biće, jer u svojoj srži on to već i jest.

Nije li onda u redu da taj sjaj podjelimo s drugima? Da ga poklonimo? Da pridonosimo? Da ga izrazimo? Davanjem sebe vraćamo svijetu, a taj proces samo generira još više ljepote i sjaja koji možemo dati. Naše davanje sjaja je naš zadatak, naša investicija u svijet kakav želimo da bude.

Taj isti sjaj postoji i u drugim ljudima. I što više budemo obitavali u toj dimenziji ljubavi, više ćemo ga prepoznavati, njegovati i razvijati. I drugi su ljudi izvanredni, sjajni i zapanjujući. Nije li ovaj svijet onda čudo ljepote?

Svaki moment života je zapanjujući, veličanstven i prekrasan. Svaki ovaj moment koji je jedino što imamo, jer prošlost i budućnost nisu realnost, samo ovaj mali moment u kojem se mijenjaju forme i oblici energije. Naš mini život na ovome svijetu. Nije li jedan tren kratak? Nije li ga šteta potratiti na ljudsku zlobu, male i minorne interese, na zavist i samosažaljevanje? Na ego? Da li ćemo imati još jedan tren u ovome svijetu – to nikad ne znamo. Onda ga želim iskoristiti. Želim dati sada, u ovome trenu najboljega sebe kojega mogu dati, sebe koji će darovati sve najljepše od sebe što može, jer darovi su ono što pridonosi. Želim dati dar koji je izrastao iz mojih izazova i grešaka u životu. Plod. Ne trn, ne draču, već cvijet, cvijet u koji sam uložio svoj tren na ovome svijetu.

Ne žalim što cvijet nije veći. Ne žalim što ga nisam posadio ranije. Posadio ga jesam i on se trenutno razvio do forme u kojoj je sada. Ali radujem se što znam da će rasti i dalje. Znam da mi je na raspolaganju beskonačna energija u raznim formama da ga hranim. Znam da će sa njegovim rastom i njegov sjaj biti sve veći. Sretan sam jer znam da će njegovo svjetlo pomoći nekome da nađe put.

Sva naša mala svjetla, dio su jednoga. Vrijeme je za svjetlost. Tami više ovdje ne treba biti mjesto. Ona mora postojati samo zato da bi smo znali što je svjetlost, kao što mala količina otrova u tijelu stvara antitijela.

Odlučimo se za novonastajuću paradigmu. Zagrijmo srca jedni drugima davanjem ljepote, topline, dobrote, znanja i svega najboljega što možemo dati. Ne trujmo se i ne hipnotizirajmo medijima koji nas deklariraju kao potrošačko društvo. Nismo ovdje da trošimo, ovdje smo da dajemo. A svatko od nas ima puno za dati.

Hranimo i darujmo ono najbolje u sebi.