U društvu spektakla sve je moguće i ništa nije toliko glupo i dosadno da ne bi moglo postati pravi pravcati show. Nakon nekoliko odgledanih epizoda Masterchefa, odlučila sam otkriti u čemu je tajna i mogu li se i ja zaraziti tom umjetnošću priprave jela

Prije ćete vidjeti Angelinu Jolie na Kalelargi nego mene s kuhačom. Mogućnost postoji, ali na klimavim nogama.

Priznajem - kuhanje mi nije jača strana.Nisam totalno nepismena za tjesteninu, rižoto, obožavam povrće i voće svih boja i oblika, ali najbolje mi ide Čokolino.

 

Kuhanje je za mene umjetnost, posebna vještina koju imaš ili nemaš. Za kuhanje si, baš kao za slikanje, pjevanje, klizanje na ledu - rođen. Ne znam baratati začinima koliko znam soliti i papriti riječima.

Nisam sigurna što točno znači dodati ''po osjećaju''. Prstohvat (čiji?), pinkica (jel' to više ili manje od nokta??), žlica (kolika, jušna ili čajna?), šalica (za kavu ili čaj?), nedoumice, sve su to šifre kojima se služe neke druge žene. Prave žene? Muškarci prirodno naginju sportu, tehnologiji i pornografiji, a mi žene bi, kao, trebale uživati u kuhanju. Dalek smo put prešle od pećine gdje smo tukle mamutovo bedro do dana današnjega kada kupujemo pileće batke sa zabatkom i istovremeno chatamo na iPhoneu.

Negdje na toj stazi vremena posutoj mrvicama emancipacije žene su izgubile ''osjećaj'', pa se eto, rađaju i ovakve kao ja, kulinarski defektne.

Divim se svojoj prijateljici koja zove ekipu na filmsku večer, ali neće kao ja servirati čips od paprike nego domaći kruh, namaz od tunjevine, francusku salatu, masline, prhke kekse, čupavce, i sve to uz koktel dobrodošlice. Kada ne može zaspati, ona ne broji ovčice, nego muffine.

Za one koji uživaju u kuhanju, a dokazano je da ono odnosi stres, nema veće sreće od praznih tanjura. Za nas koji uživamo u pripremi kojekakvih poetskih ili proznih variva, sreća je u zamišljanju i izmišljanju. Sve je to umjetnost, zar ne?

Ovo je priča o tome kako se i one koji nisu skloni kuhanju lako navuče na krčkanje...ali ne pred štednjakom, već uz ekran televizora.

U društvu spektakla sve je moguće i ništa nije toliko glupo i dosadno da ne bi moglo postati pravi pravcati show. Nakon nekoliko odgledanih epizoda Masterchefa, odlučila sam otkriti u čemu je tajna i mogu li se i ja zaraziti tom umjetnošću priprave jela.

Sve je počelo u Kauflandu kada me prožeo čudesan osjećaj dok sam u ruci držala tikvicu. Nevjerojatno. Doživjela sam eureku i počela mahnito puniti košaricu paprikama, rotkvicama, kukuruzom, vrhnjem, paštom, Fant, Fant, fantastično! Mogla sam baš kao u Masterchefovoj smočnici  čuti kako mi vrijeme istječe: tik-tak, tik-tak, tik-tak! Imala sam tako malo vremena! A tek me čekao pravi izazov. Otkrit ću krije li se Masterchef u meni!

U stanu, bacila sam vrećice na stol i duboko udahnula. Od bake sam naslijedila talent za kuhanje, pa nije imalo smisla kopati po ormaru u potrazi za pregačom. Presvukla sam se u jednu od onih XXL majica iz gimnazijskih dana. Iron Maiden će mi dati snage, pomislila sam. Počela sam sjeći kapulu i plakati, pitajući se što mi to nedostaje; zašto se ne mogu uživjeti; zašto me pirjanje i pohanje NE ISPUNJAVA? Masterchef mi je pomogao da shvatim što me cijelo vrijeme stiskalo i u čemu leži uzbuđenje koje mojem glumatanju kuhanja nedostaje: GLAZBA! Pa naravno! Odmah sam potražila prikladnu masterchefovsku podlogu na Youtube-u. Složila playlistu, malo iz Troje, Lord of the rings 1,2,3, pa malo Batmana, glavno da je epsko, spektakularno, napeto, to je ono što podiže adrenalin i tijesto! To su simfonije od kojih proključa krv i voda za paštu!

Još je jedna stvar vrlo bitna, zaključila sam. JEDAN SAT. Sve što radite morate dovršiti u roku od 60 minuta. Tako je izazovnije. Dramatičnije.

Isto tako, jednom kad sam odbacila priproste izraze poput ''uštrcavanje marmelade'' ili ''miješanje dok ne dobijete kompaktnu smjesu'', pa ih zamijenila s ''injecting'' i ''fuzija'', sve se podiglo na jednu sasvim novu razinu.

Da bi moja preobrazba u Masterchefa bila potpuna, potreban je bio prijeki sud. I tako su moja jela probale prijateljice koje sam pozvala te večeri uz uputu da poste cijeli dan kako bi mogle kušati sve ono što sam spremila. Jedna je kolabirala na terenu, druga je zubima sastrugala lak s noktiju, a treća, ona koja kuha, pojela je dvije banane pa se nekako održala na životu.

Stigle su vrlo nabrijane i spremne reći koliko sam zaista loša. Ništa manje od njih nisam ni trebala. To je još jedna od ''caki'' pravog Masterchefa: kreativne kritike.

 Juha je bila bljutava, toplo predjelo - hladno, glavno jelo mjestimice preprženo, a iznutra sirovo, a desert pun grudica. Toliko sam ih razočarala da su me odmah diskvalificirale.

Bilo je to neprocjenjivo iskustvo, jer jednom kada smo tanjure zamijenili čašom i krenule prazniti prvu bocu pinota, sva moja dotadašnja nastojanja nestala su u cerekanju s dragim mi osobama. I to je tajna koju sam tražila u svim tim glupim receptima. Kada imam njih koje me vole i na prazan želudac, i na želudac pun splačina, onda se stvarno ne trebam brinuti... nego samo biti i ostati to što jesam.