Kako danas biti Hrvat? Biste li se, posve olako, odrekli svojeg hrvatstva za pristojan život pod uvjetom da se više Hrvatom ne zovete? Dakle, pitanje je jednostavno. Biste li se odrekli svog hrvatstva koje tone u zamjenu za udoban život u nekoj drugoj državi?

Ako samo malo razmislite, većina malih ljudi u koje i sebe ubrajam, želi samo miran i pristojan život za sebe i svoju obitelj. Kad se spomenu političari, valjda svi više refleksno kolutaju očima. Opet oni. A opet oni, što ćemo s njima? Iako, nikakve posebne koristi od njih. Oni su za svoje baljezganje barem plaćeni. Nema goreg osjećaja nego raditi i ne dobivati plaću za svoj rad. Isto tako, ne mogu se oteti dojmu kako je cijela naša država jedan veliki namješten natječaj.

U Hrvatskoj radi tek svaki drugi radno sposoban stanovnik, te je tako sa stopom zaposlenosti od samo 52,4% naša zemlja među najgorima u Europi; pokazuju podaci Eurostata za 2011., dok je stopa zaposlenosti muškaraca između 15. i 64. godine 57,9%, samo je 47 posto zaposlenih žena u istoj dobnoj skupini radno sposobnih. Zar to nije indikativno? Ako niste na Fejsbuku, ne postojite,  to vam je tako.

Pa se tako pokrenula stranica nazvana Mladi, napustimo Hrvatsku. Ne budi luda, iako mi se u bijeli svijet i ne ide baš, i ja sam škicnula da vidim gdje bi to mladež išla. Išli bi oni od Kanade, Amerike do Australije, Njemačke ili obećane zemlje Švicarske. Kažu, tamo se bolje živi. Posla ima za svakoga tko želi raditi. Ima u tome nešto. Ako pitate one koji su skoro pa goloruki krenuli o obranu svoje grude, oni će vam reći kako se oni za ovakvu Hrvatsku nisu borili.

Za Hrvatsku korupcije, kriminala, bezdušja i depresije. Kad kažem depresija, mislim na dijagnozu depresije koju u Hrvatskoj navodno ima oko 300 000 ljudi. Oprostite mi ako sam možda gruba kad kažem kako je statistika varljiva i promjenjiva disciplina u koju u ovom slučaju nemam povjerenja. Posebno sam osjetljiva kad su žene u pitanju, iz jednog jednostavnog razloga što sam i ja žena. Dakle, poslodavci imaju neke osobine koje žele kod svojih zaposlenika.

Morate biti mladi i željni učenja, ali i puni iskustva. Morate misliti svojom glavom, ali samo ako vam oni tako kažu. Ako ste žena, najradije bi da ste mlada, ali neudana. Da ne pomišljate na brak, djecu i slične utege da vam ne bi palo na pamet otići na porodiljni, bolovanje ili nešto tako. Stanje je ovakvo. Ako imate toliku sreću pa živite u zemlji koja je svoju neovisnost krvlju upisala na katu Europe, ako imate sreću da u toj zemlji i radite i za svoj rad ste plaćeni, vi ste sretan čovjek. Ako mene pitate, ja ne bih nigdje.

Ne zato što uz sebe vežem neki patriotizam koji drugdje ne bi preživio, nego iz posve jednostavnog osjećaja privrženosti obitelji i osjećaja poznatog za koje se držim kao zadnje slamke spasa. Dignite glavu gore, borite se rukama i nogama za bolje sutra. Zvuči kao neka parola, zar ne?

Iako, jasno mi je zašto bi 40 000 mladih Hrvata koji su se opredijelili za odlazak iz Hrvatske, makar deklarativno, odavde otišlo. I meni je dosta radno sposobnih ljudi koji kopaju po kontejnerima, dosta mi je priča u kojim mladi bračni parovi ne mogu živjeti od svoje plaće i ne mogu djeci pružiti pristojan život.

Dosta mi je Hrvatske koja se percipira kao država korupcije i kriminala u kojoj ne možeš opstati ako nisi nečiji sin ili nečija ljubavnica. To nije Hrvatska koju smo stvarali. To nije Hrvatska koja može svojim ljudima pružiti osjećaj sigurnosti i pripadanja. To je Hrvatska koju ljudi žele napustiti. Je li vam to jasno?