Kad ostanete bez posla nakon nekog vremena, kao što se meni dogodilo, odjednom vam se stvori neko slobodno vrijeme koje do tada niste imali. Polakomite se za tim slobodnim vremenom. Kujete planove kako se nikako nećete prepustiti očaju i kako ćete svaki slobodni trenutak iskoristiti najbolje što možete.

A to ako ste udana žena u Hrvatskoj znači kako ćete se posvetiti kućanskim poslovima i brizi za supruga. Zar ne zvuči idealno? Zvuči kao svaki muški san koji želi imati ženu na raspolaganju koja će se svesrdno brinuti o njegovim ispeglanim košuljama i čistim čarapama.

Uskoro sebe proglasite očajnom kućanicom koja se okružila peglom, hranom i krpama za čišćenje. I serijama kojih svaki dan hvalabogu ima. Nije ni čudo. Ako ćete se zatvoriti u kuću i cijeli dan gledati serije, moral će vam se rasplinuti kao sapunica. Ona od sapuna. Kad shvatite da je situacija takva kakva je i pomirite se s tim, bude vam nekako lakše.

Kad sam shvatila da mi je život servirao limune, odlučila sam napraviti limunadu. Jedna od obaveza od zaposlenika u ovoj mojoj firmi u kojoj nas ima svaki dan petstotinjak više, jeste javljanje na Zavod. Dakle, ovaj naš Zavod za zapošljavanje je, izuzev svojih ljubaznih zaposlenika, skoro pa potpuno beskoristan.

Samo što vam ne kažu kako njihov primaran zadatak jest naći Hrvatima posao, ali je to skoro pa posve nemoguće. A što ćete, to vam je priča iz male zemlje Hrvatske. Jeste li se ikada zapitali kako smo uspjeli doći do brojke od 325 tisuća nezaposlenih? Mislim, ne pada mi na pamet da pod onim „mi" mislim na narod koji samo želi raditi.

To tko nas je doveo do ruba ponora ostat će teška nepoznanica jer to očito nitko ne zna. Osim možda Ive Sanadera. Njega su za sve okrivili. Pa zašto ne bi i za ovo? Za sebe kažem da sam se dobro udala. Ali ne onako kako vi možda mislite, bogato. Dobro sam se udala jer imam dobrog muža.

Ne obazirem se na zajedljive komentare kako moj muž ne jede ništa što mu žena nije skuhala. I na to kako mu se blago jer ga žena svaki dan dočeka s ručkom. Ne obazirem se na to. Istina je kako bi se i ja rado vratila u onaj košmar života gdje oboje zarađujemo. Ali sve ima svoje prednosti i mane. I dok mi se neki moji bliži i dalji prijatelji rugaju jer s naočalama na nosu gubim vid vezući goblene, mene to smiruje.

I tako sam Vam ja trenutno uzdržavana žena. To vam u Hrvatskoj znači da nas dvoje hrabro živimo od jedne plaće i smatramo se sretnima dok imamo jedan drugoga i krov nad glavom. Bombardiraju nas ovih dana onim Felixom koji je skočio u nepoznato, 36 kilometara u nepoznato. On je kao sad najhrabriji čovjek na svijetu. Istina je, to je hrabar čovjek. Za mene je i  malo lud, ali možemo reći da je hrabar.

Međutim, ima u Hrvatskoj puno hrabrijih ljudi. Onih koji svaki dan krpaju kraj s krajem u ovoj državi proletera, dužnosnika s bijesnim autima i lopovskih svećenika. A je taj svećenik baraba, nema što. Posebno me nasmijala činjenica kako je uhićen u istoj ulici u kojoj živi bivši premijer. Zar to nije divno?

Ne piše nam se lijepo, to je jedino sigurno. Zato se i ja ubrajam u ove hrabre ljude koji svaki dan žive u Hrvatskoj i kažu hop prije nego skoče. Ne u Svemir, već u nepoznato sutra.

Sad vas ostavljam, zakuhala mi je voda.

Do čitanja,

domaćica.hr