Blagodati slobodnog vremena ovaj naš radnički narod koristi i da ode na kavu. I sjedim ja tako u jednom zadarskom kafiću, lagano ekipa i kava i zujim okolo. U tom zujanju prekine me glas sa zvučnika koji i nisam dugo čula. Britney Spears. Znate koja je?

Trudi se B. iz petnih žila i tugaljivo nariče: I'm not a girl, not yet a womaaaaaaan... Što sam izvukla od Britney Spears? Osim lakih nota, ostao mi je taj stih u glavi još danima. Kad je to vrijeme kad djevojka postane žena i upozna blagodati istog? Kako sam ja, od djeteta do cure, postala žena? Nitko ne zna.

Djevojčice se uče kako moraju biti strpljive, pametne i nastojati ugoditi svima. I moraju biti lijepe, to je kao pod normalno. I tu se stvaraju ružni stereotipi koji žene prate godinama i ne daju im da dišu normalno. Svjedoci smo vremena kad se od žena očekuje, u najmanju ruku, čudo.

Od malena nas bombardiraju slikama savršenih žena, pa se već od najranijih dana susrećemo s ogledalom koje uvijek pokazuje kile viška kojih često ni nema, bore koje nisu moguće u tim godinama i nedostacima file za grudnjak. Nije smiješno, pitajte bilo koju ženu.

Kao da nam to nije dovoljno, ako ste neudana žena u tridesetim godinama, svaki dan vas bombardiraju neumoljivim pitanjem: Kad se misliš udati i roditi?! Kao da je to jednostavno. Naći normalnog muškarca koji nema komplekse maminih skuta i inih komplikacija, ravno je onome da ista ta žena ubode dobitak na kladionici.

Onda još moraš znati kuhati i prati, kao da je to kvantna fizika. A ne možeš više ni samo doma sjediti i odgajati djecu jer to kao nije posao, nego moraš imati i karijeru. I sve to sedam dana u tjednu, 24 sata na dan, cijeli život. Nekad su žene bile „samo“ čuvarice ognjišta, majke i kuharice. Kako je vrijeme evoluiralo, a društvo shvatilo da je ženama to nekako premalo, od njih se očekuje sve više i više.

Je li lakše bilo biti žena u prošlim stoljećima ili sad, u vrijeme svemogućih? Teško je na to pitanje odgovoriti ako niste nekim čudom prevarili vrijeme i živjeli u svim tim razdobljima. Pričat će se jednom kako je nekad, u davnoj davnoj prošlosti, postajala vrsta žena koje su bile kućanice i majke, bez karijere i tog utega za vratom.

Pričat će se jednom kako je žena u nekim davnim vremenima živjela u zemlji koja se zvala Hrvatska i nije imala karijeru. Osim one žene, majke, supruge, kćeri, sestre, bake. Kako je jednom rekla jedna moja prijateljica, žena u tridesetim godinama, umorna od propitkivanja kad će se udati i roditi: Dajem sebi još par godina i ako ne nađem normalnog muškarca koji će me prihvatiti takvu kakva jesam, odustajem od ljubavi.

Boli me briga i za seks i za brak. Jedino od čega neću odustati je dijete. Nisam još za baciti, ima klinika koje se bave tim stvarima i ja ću biti samohrana majka. Ako može Severina, bogami mogu i ja. Evala. Ali, nismo svi Severina. Iako, vidim ja da je njoj dobro u životu. Riješila se onog kralja bakra, cinka ili čega već, došla je u neke godine, osigurala sebi i malome život i egzistenciju i boli je briga za sve okolo. Ali, nismo svi Severina.

Strašno me boli kad se žene ne znaju držati zajedno. Muškarci, morate priznati da imam pravo, uvijek pokrivaju leđa jedan drugome. Što god je u pitanju, drže se skupa. A žene? Žena je ženi često kokoš.

Previše kokodakanja, a premalo solidarnosti dovodi do toga da žena vrlo često ima prijateljice za trač i izlazak, ali kod bitnih pitanja prijateljstvo padne u vodu. Čast iznimkama. Ako me već vučete za jezik, svaka žena mora biti multipraktik. Onaj s tri brzine koji sve to stigne za one 24 ure što nam je dano. I u životu je odlikaš. Onaj koji sve životne ispite polaže s odličnim.