Možda mi nećete vjerovati, ali kad sam bila dijete, vidjela sam duhove. Sve je to počelo onog dana kada sam se susrela s Ratkom. Čudan dječak, totalna zbunjola. A opet, tako drag. Jednostavno mi se uvukao pod kožu i znala sam da ćemo postati i ostati jako dobri prijatelji.

Nije mi bilo važno što se nije baš volio kupati i uvijek se češkao lijevom rukom iza desnog uha. Taj Ratko je imao sestru, malu Maricu. I ja imam mlađu sestru i bilo mi je super kako smo se složili, Ratko i ja, da su mlađe sestre prava gnjavaža. E, da. Zaboravila sam to reći - Ratka sam vrlo brzo počela zvati ''Koko''. Tako su ga zvali i drugi dječaci.

Onaj Zlatko, Kokov prijatelj, kompić, on mi se uopće nije sviđao. Taj se baš volio praviti pametan. A kvragu, i on mi se uvukao pod kožu! Luda ekipa, uvjeravam vas.

Koliko sam imala godina, 11, 12? Ne sjećam se, samo znam da je to bilo vrijeme kada sam postala mali detektiv. Zajedno s Kokom i Zlatkom. Bio je tu i jedan jako dobar pas, zvao se Car.

Jednom kad smo zaključili tu priču s duhovima, bili smo u Parizu. Stvarno! Baš u Parizu. Kod ujaka Poklea. On je bio slikar, umjetnički opaljen, skroz na skroz opaljen. Ali talentiran! Mogao je naslikati Mona Lisu tako savršeno, da kopiju od originala ne bi prepoznao ni veliki Leonardo da Vinci, glavom i bradom.

Poslije zavrzlame u Parizu, počela sam se družiti s Melitom. A kako je ta mala znala lagati! Pa to je naprosto genijalno! Pinokio je za tu Melitu potpuni amater.

Upoznala sam i Melitinog brata Nenada. Pravi mali Jacques Houdek. I taj se isto pravio pametan. Meliti nitko nije vjerovao kada je izvalila da je u vrtu vidjela veliko smeđe čudovište. Bio je to medvjed i ja sam joj vjerovala.

Uskoro je u moj život ušao jedan Zagonetni dječak.

Tko još?
Ah, da!

Žohar, Tomo, Božo, Crni, Emica, Verica, Šiljo.

I danas, nakon 15 godina, sjećam se prvog susreta sa svima njima. I uvijek im se rado vraćam.

Oni nisu duhovi, za mene oni su stvarni. Jer su postali dio mene.

Njihovi identiteti, taj ''život'' koji im je podario barba Kušan, ostavili su neizbrisiv trag na mene. Oni predstavljaju moj prvi dodir s ljepotom uranjanja u pustolovinu koju pruža čitanje.

Vjerujem, zapravo, sigurna sam da su oni glavni krivci za moj ''prijelaz na drugu stranu''. Kada sam kao čitatelj poželjela biti pisac. Kada sam pokušala stvoriti neki svoj svijet da bi ga poklonila drugima. Dragi barba Kušan, hvala ti i ... ne brini. Tvoja djeca kod mene su na sigurnom!