Nekima od nas je čitanje oduvijek bila pustolovina, bez specijalnih efekata. Ako današnjim klincima trebaju specijalni efekti, možda je za dobrobit književnosti bolje da ih ipak ostave za svoje profilne slike na Facebooku

Možemo li ovih dana kada je Pedeset nijansi sive najprodavanija  knjiga malodušno tvrditi da književnost izumire?

Trebamo li uistinu biti zabrinuti za budućnost knjige dok postoji formula koja ju prema zainteresiranosti prosječne kućanice stavlja uz bok najpopularnijoj turskoj sapunici?

 

Čini se da trebamo. Dok popularnost svjetskog pandana Goloj istini naše svojedobno najčitanije spisateljice Nives Celzijus ipak ne može ugroziti književnost, ideje naših pisaca su na puno boljem tragu. Tako mi je nedavno pod ruku došao tekst u kojem Jurica Pavičić predskazuje apokalipsu književnosti kakvu smo dosad poznavali. Književnost bi, smatra on, trebala potpisati kapitulaciju pred znatno jačim vladarom, multimedijom. Dočim je u pravu da je književnost danas pomalo dosadna u usporedbi s interaktivnim sadržajima koji su zaslužni za ''attention span'' zlatne ribice u prosječnog školarca, čini mi se da zaboravlja da je čitanje oduvijek bilo usamljena i rijetka aktivnost.

Knjige su među većinom djece imale status dosadnog hobija, a često su bile i predmet ismijavanja. Većina nas koji smo od malena čitali susretali smo se s čudnim pogledima i bili prilično izolirani u svojoj aktivnosti. Naposljetku, ni mnogi naši profesori nisu imali razvijenu kulturu čitanja. Djeca koja danas vrijeme provode igrajući igrice i lajkajući statuse svojih vršnjaka nekoć su to vrijeme provodili naganjajući loptu do sumraka.

Možda je trebalo organizirati javna čitanja na igralištima, urezivati stihove u ljuljačke, preseliti književnost pod nos onima koje ona uopće nije zanimala. Možda je trebalo umjesto sve te silne dosadne lektire uvesti neke pitkije knjige, iako, ruku na srce, nikoga od nas koji jesmo čitali, Šimunovićeva Duga nije odvratila od posuđivanja Pet prijatelja. Onima koji nisu, bilo je nezamislivo uopće tratiti vrijeme na ikakvu knjigu. Danas su oni zahvalni konzumenti nekih od naših prilično interaktivnih i uzbudljivih portala gdje se ispod svakog senzacionalističkog članka redovno povede neka dubokoumna rasprava začinjena s mnogo uskličnika i caps lockom.

Pavičić smatra da bi književnost trebala biti ne samo približena tim ljudima, toj djeci, nego i deformirana i prilagođena isključivo njima ne bi li izbjegla neizbježnu smrt. Književnost, dakle, može preživjeti samo ukoliko napravi kompromis s onima kojima nikad nije bila ni potrebna, ako izgubi svoj prvotni značaj i kvalitetu i ako se sroza niže ispod Pedeset nijansi sive. Možemo li je i dalje nazivati književnošću ukoliko joj izmijenimo sadržaj?

 

Iako Pavičić navodi da je riječ o pukoj promjeni medija pa je tako papir zamijenio pergamenske svitke i jareću kožu, u daljnjem tekstu vidimo da se uopće ne radi o promjeni medija nego rekonstrukciji književnosti ne bi li postala još jedan medijski proizvod, ne bi li se utopila, prilagodila i izgubila kredibilitet. Ukoliko književnost preselimo u igrice, slobodno je možemo prestati nazivati književnošću. Učinit ćemo joj uslugu, podariti joj barem časnu smrt. Ako je zaista na aparatima, isključimo je, ne treba preživljavati još jednu generaciju kao nekakav mutant prilagođen posebnim potrebama nečitatelja.

Mogao je Pavičić stati na elektronskim knjigama, istina je da se sve više ljudi okreće čitanju s ekrana, a ne se poigrati u maniri SF režisera prošlog stoljeća koji su dosad predviđali komično napredna tehnološka postignuća. No, kako su smakovi svijeta u ovom desetljeću posebno u trendu, tako stalno netko proriče i smak književnosti.

Na smak svijeta će većina razumnih ljudi odmahnuti rukom i upravo je zato zabrinjavajuće da se intelektualci i pisci odlučuju radije prikloniti gluposti nego borbi protiv iste.

Nije problematično podcjenjivanje igrica kako navodi Pavičić, problematično je što bi trebali prihvatiti da književnost mora opstati samo tako ako prestane biti književnost. Film je posuđivao iz književnosti, kaže. Film međutim nije istisnuo književnost. Strip također. Zašto bi je onda istisnule igrice? Zašto bi književnost potpisala sporazum s moćnijima uzimajući u obzir skupinu koja nikad i nije bila njena ciljna skupina? Jer unatoč uvriježenom mišljenju da svi mogu pisati i da svi mogu čitati, nisu svi ni pisci ni čitatelji. Konzumenti već da. Zašto bi se književnost poklonila konzumentima?

Ne možemo to nazvati posudbom. To je kapitulacija.

Sjećam se ciklusa dječjih knjiga Vremenski stroj koje su imale zanimljivu igricu sadržanu u sebi tako da si mogao preskakati stranice i vraćati se, prema uputama. Međutim, to je bila zabavna knjižica, ništa više, nikakva dječja književnost koja bi mi ostala u posebno dragom sjećanju. Koliko je moguće ozbiljna djela pretvoriti u igrice? I što tad s onom manjinom kojoj književnost znači, a igrice ne vole? Oni će izumrijeti zajedno s papirom? Jer još ima ljudi kojima Pedeset nijansi sive nisu na polici i koji ne žele u knjigama pronaći reality showove nego se od njih odmaknuti.

Možda su to svjetovi u izumiranju, da. Možda će se neki novi klinci razlikovati samo u vrsti igrice koju igraju. Ne znači da u stvaranju toga svi želimo sudjelovati niti da je to poželjan smjer. Opiranje tehnologiji jest besmisleno, ali očuvanje kvalitete i nedopuštanje da književnost postane isključivo zabava za široke mase, nije.

Nekima od nas je čitanje oduvijek bila pustolovina, bez specijalnih efekata. Ako današnjim klincima trebaju specijalni efekti, možda je za dobrobit književnosti bolje da ih ipak ostave za svoje profilne slike na Facebooku.

S druge strane, profesor Boris Škifić se drži romantične i donkihotovske vizije književnosti koja je sad već pomalo anakrona. Nije sve toliko crno u današnjoj književnosti niti su pisci bogomdani odabranici Muza već obični smrtnici koji svoj talent imaju šansu unaprijediti radom i utoliko su radionice kreativnog pisanja korisne. One neće od prosječnog netalentiranog čovjeka učiniti pisca nego zanatliju, ali talentiranome mogu mnogo pomoći jer i talent se mora brusiti. Slikari, glumci i glazbenici itekako bruse svoje vještine i rade stoga je nelogično očekivati da se pisci rađaju piscima.

Književnost može koegzistirati s multimedijom, može se s njom povremeno i ispreplitati, ali ne bi se trebali zalagati da se u njoj utopi.

Nemam ništa protiv igrica-romana, ali samo ukoliko stoje kao izolirani dio ponude. Baš kao što ću ja ignorirati trenutni svjetski bestseler jer znam da ima toliko vrijednih knjiga na koje želim potrošiti svoje vrijeme, tako bi buduće generacije trebale imati izbor što žele konzumirati.

Književnost je preživjela mnoga mračna razdoblja pa će valjda preživjeti i potrebu za povlađivanjem masama.

Tihana Gambiraža