Isplati li se ići u kino na ''Svećenikovu djecu''?

U kino je najbolje ići bez očekivanja. Nije dobro čitati previše recenzija, blogova, intervjua s redateljem, glumcima, toncima, kostimografima, mještanima selendre u kojem je film snimljen, bivšim ženama glavnog glumca.

Tabula rasa - takav moraš ići u kino i prepustiti se priči, baš kao kada čitaš knjigu, zašto bi htio znati detalje koje su pisca ponukali na pisanje i sve ono ''između redaka''? To možeš provjeravati kasnije.

 I u zadarski Cinestar je dobro ići bez očekivanja, pa tako doživiš pravi osjećaj. Pomama, uzbuđenje začinjeno smradom užeglog maslaca i parfema dvometrašice ispred mene, to me dočekalo u jedinom kinu u Zadru, s obzirom da su vrata kina Pobjede i minipleksa Callegro već dugo zatvorena.

Redovi i redovi ljudi, svih generacija. Djedovi i bake vode unuke. Prekrasno nešto, gotovo nalik odlasku na svetu misu. Ali ne, nisu čekali ulaz u crkvu, nego u jednu od dvorana u kojem se prikazuje film ''Svećenikova djeca''.

Hrvatski film napokon dobiva zasluženu pažnju, i to bez 3D efekta! Divota.

Krećemo se malim koracima, onim koje u ''Care, care gospodare'' zovemo mravljima. Prijateljica i ja u torbama skrivamo nešto za jesti i piti jer gospoda iz Cinestara ne smiju vidjeti, ne smiješ unijeti nešto što nije kupljeno tamo na onim njihovim pultovima. To je grijeh.

Slava tebi Kriste, prijateljica i ja zavaljujemo se u sjedala i čekamo da prođe nekih 15 minuta najava za druge filmove, s reklamama za nekakve kino akcije kao što su ''ženski filmovi, povedi mamu, kćer, frendicu i osvoji Nivea poklon paket''. Onda neizbježna Morrrrrron! Morrrrrron! Gasi mobitel. Konačno, film.

Najjači dio filma je fotografija. Jednostavno osvaja to što je ''Svećenikova djeca'' kao neka stara razglednica s mediterana, a dojam pojačava i glazba s mediteranskim nazivnikom.

Krešimir Mikić izgleda kao ranokršćanska ikona s prikazom Isusa Krista, čupav i u pidžami, izmožden tumorom, a takvog ga upoznajemo na početku filma kada se ispovijeda jednom mladom nadobudnom popiću.

Da ne spoilam, reći ću vam još samo nekoliko stvari. Ovo nije film u kojem se publika davi od smijeha. Da, to jest komedija, ali baš kao što smo navikli kod Vinka Brešana, te Mate Matišića prema čijem je dramskom djelu film i nastao, smijete se s knedlom u grlu. 16 je godina prošlo od kada je Matišić napisao tekst, a o njegovoj aktualnosti  eto, svjedočimo danas u mraku kino dvorana.

''Svećenikova djeca'' pati od stereotipova i osjećaja već viđenog, ali zahvaljujući glumcima koji su odradili solidan posao, ipak se radi o filmu, a ne još jednoj epizodi supersmiješnih hrvatskih humorističnih serija.

Isplati li se dati 35 kuna za film? Da, ako želite ''iz prve ruke'' vidjeti još jedno malo misto koje pati od manjka nataliteta. Da, ako želite vidjeti kako od jedne male tajne nastaje još puno malih tajni koje postaju jedna velika zavjera. Da, ako želite vidjeti kakve se boleštine mogu dogoditi kada se muškarci u haljinama igraju Boga.

Brešanu moram priznati jednu stvar, stvarno je alkar. Uvik pogodi u sridu. Film o svećeniku koji buši kondome ne bi li se u malom mistu povećao broj rođenih nad brojem umrlih savršeno se uklopio u trenutak u kojem Hrvatsku trese bitka popova i štulhofera.

Lijepo je bilo vidjeti toliko ljudi na projekciji, a čujem da je film u prvom tjednu pogledalo oko 50 tisuća ljudi u cijeloj Hrvatskoj. Ne znamo jesu li to bili katolici, agnostici, ateisti, klingonci. To samo Bog zna.