Vrijeme je da okončamo ovaj predoscarovski maraton spomenom na predstavljene kandidate odnosno one naslove koji nisu dobili dovoljno prostora i vremena. Ako ste bili uz nas posljednjih par tjedana, mogli ste dobiti uvid u najnovije majstorije Quentina Tarantina, Anga Leea, Bentha Zeitlina, Davida O.Russella kao i glumačke bravure Daniela Day-Lewisa, Christopha Waltza, Jennifer Lawrence, Bradley Coopera odnosno Quvenzhané Wallis. Ovaj put ćemo se dotaknuti onih naslova koji (ne)zasluženo nose epitet favorita kao i razloge zbog kojih ih nisam htio isticati.

Još krajem mjeseca studenog 2012-e u našim kinima se premijerno prikazao najnoviji redateljsko/glumački projekt Bena Afflecka (Gone Baby Gone, The Town) kojeg sam s gnušanjem odbio pogledati revoltiran američkim licemjerjem i njihovim prikrivanjem stvarnih povijesnih činjenica kao i političkim zavrzlama koje su manje-više nastale njihovim uplitanjima. Par mjeseci kasnije, malo hladnije glave, odlučio sam mu ipak pružiti priliku tijekom njegovog ponovnog prikazivanja u sklopu Oscar revije.

Jesam li bio u pravu? I da i ne. 'Argo' je pravi hollywoodski proizvod koji se više poigrao sa pravim događajima i njihovim akterima negoli ima same veze s istinom. Nije prošlo mnogo vremena nakon njegove premijere, da bi se raznorazni povjesničari, političari i novinari sjatili na Afflecka zbog krivog interpretiranja stvarnih događaja. I što je naš dragi Affleck istima odgovorio? Citiram - Film 'Argo' je inspiriran stvarnim događajima. I to bi bilo to. 

U Hollywoodu je sve dopušteno, fikcija i stvarnost rijetko imaju kakve veze. Ako je stvarna priča iole dosadna, onda je začinite sa nekim novim likovima (poput onog Alana Arkina) koji sa stvarnim događajima nemaju veze ili ubacite dozu napetosti kako gledatelji ne bi počeli zijevati od dosade. Affleck je to napravio na najbolji mogući način i po meni potvrdio svoj neosporni redateljski talent koji opravdano izblijeđuje njegovu anemičnu glumačku netalentiranost. Na kraju balade, 'Argo' bi vrlo lako mogao pokupiti zlatni kipić za najbolji film mada se osobno ne bi s tim složio.

Drugi film kojeg sam rado zaobišao u opširnijem predstavljanju, također je produkt američkih političkih igrarija ovaj put začinjen lovačkim akvizicijama na Babarogu iliti Osamu Bin Ladena.'Zero Dark Thirty' je po osobnom mišljenju jedan od najrazvikanijih filmova godine koji se nimalo ne razlikuje od niza sličnih političkih trilera kakvim nas je Hollywood zatrpao posljednjih desetak godina. 'The Kingdom', 'Body Of Lies', 'Traitor' itd, itd... samo su neki od skoro identičnih demonstracija američkog kvazidomoljublja i lova na vještice ovog put manifestiranih u liku kojekakvih terorista, zločinaca i sl. 

Kathryn Bigelow (The Hurt Locker...) pokušala je još jednom prevariti senilne Akademijine glasače sa svojim najnovijim Bliskoistočnim izletom no ovaj put je najviše bure i polemike (bar kod samih amerikanaca) izazvala već milijun puta viđenim scenama mučenja zarobljenika (kao da nismo znali da to inače rade) negoli samom kvalitetom svog rada. Jedino vrijedno spomena u samom filmu je glumački angažman Jessice Chastain (ipak nedovoljno dobrog za nagradu) odnosno sve boljeg Jasona Clarkea. 

Što se tiče filmova izvan engleskog govornog područja odnosno naslovima nominiranim u kategoriji za najbolji strani film, već ovog ljeta (naš Film Forum festival) imali smo čast premijerno u Hrvatskoj pogledati najizglednijeg pobjednika, brilijantnu dramu 'Amour' austrijskog genijalca Michaela Hanekea koji našem žiriju ipak nije bio dovoljno dobar za nagradu (jedina blamaža festivala). Prava je šteta što uz fantastičnu Emmanuelle Rivu oscarovsku nominaciju nije dobio i Jean-Louis Trintignant no to su Oscari.   

Od ostalih nominiranih u spomenutoj kategoriji, već sam vam pisao o izvrstnoj danskoj povijesnoj drami 'A Royal Affair' dok ostale nominirane nisam imao prilike pogledati što ne znači da ih neću adekvatnije predstaviti u nekom od budućih tekstova kao što je to slučaj i sa diskutabilnim filmom Paula Thomasa Andersona 'The Master'.  

Sa 'The Masterom' stižemo i do spomena na glumce gdje su najizgledniji pobjednici fantastični Daniel Day-Lewis i Christoph Waltz dok su kategorije za ženske glavne odnosno sporedne uloge ipak nešto više nepredvidljive. Kako god bilo, sve nominirane glumice su odradile fantastičan posao mada bi me osobno radovalo nagrađivanje veteranke Emmanuelle Rive odnosno priznanje sve boljoj Amy Adams. 

U kategoriji za najboljeg redatelja redom su svi pravi meštri od zanata (izuzev debitanta Benha Zeitlina) stoga tko god pobjedi taj je i zaslužio (uz Spielberga kao eventualnu iznimku).

Najbolju priču odnosno scenarij po osobnom mišljenju kreirao je 'ispaljeni' Tarantino iako ne bi bilo nezasluženo da istu dobije i genijalni Wes Anderson za svoj 'Moonrise Kingdom'. Što se pak adaptiranog scenarija tiče, nagrada će vjerovatno predvidljivo dopasti Chrisa Terria za 'Arga'.

Animirani filmovi ove godine su nešto slabije kvalitete negoli prethodnih godina i najviše izgleda za pobjedom ima 'Brave' (Hrabra Merida ako vam je draže) koji nostalgično (i naivno) pričom podjeća na Disneyeve crtiće s početka 90-ih dok su meni ipak pričom draži 'Wreck-It Ralph' (koliko god podsjećao na Toy Story) odnosno Burtonov 'Frankenweenie'. 

Od dokumentaraca sam pogledao jedino (na svoju sramotu) odlični 'Searching For Sugar Man' koji pripovjeda priču o potrazi za jednim (Sixto Rodriguez) od brojnih zaboravljenih i nepravedno zapostavljenih muzičkih talenata 70-ih koji usprkos svom neizmjernom talentu nije bio zapažen od američke publike već je spletom čudnih okolnosti svoju afirmaciju dočekao u dalekoj Južnoj Africi. O samoj kvaliteti filma govori i nedavno osvojena B.A.F.T-ina nagrada za najbolji dokumentarni film.

Zašto sam ove godine toliko prostora i vremena posvetio oscarovskim kandidatima? Pa... iskreno rečeno, mislim da se posljednjih par godina itekako promijenila glasačka struja u Akademijinim krugovima te nakon dugo vremena priznanja dobivaju i neki mali (kao i nezavisni) filmovi koji itekako zaslužuju našu pozornost. 

Koliko će političkog i showbiz utjecaja na glasače i ove godine imati neke zakulisne igre, neznam, no kako god bilo, raduje me da će svoju afirmaciju i 5 minuta slave imati neka imena poput veteranke Emmanuelle Rive ili najmlađe debitantice Quvenzhané Wallis. Uz to me raduje i mogući nepredvidljiv tijek događaja (doduše ne dešava se toliko često) koji bi mogao na iznenađenje sviju nagrade dodijeliti nekom od ne toliko razvikanih filmova. 

U svakom slučaju, zahvaljujući jednoj domaćoj TV kući, opet ćemo moći uživati u samoj dodijeli nagrada koju bi humorom ove godine trebao zasladiti voditelj ceremonije Seth MacFarlane (posuđuje glas plišanom medi Ted-u). Neka bolji pobjedi!