Devetogodišnjaci ne upotrebljavaju riječ cice. Devetogodišnjaci su na neki način slijepi, pa ne primjećuju tjelesne razlike muškaraca i žena.

U kojem to svijetu devetogodišnjaci ne zadirkuju svoje vršnjakinje? Pitajte sve moje prijateljice i svaka od nas ima priču iz nižih razreda osnovne škole, bolje rečeno, ''pričicu'', a možete samo zamisliti kakva je situacija sada, danas, u vremenu u kojem su djeca više nego ikad izložena onome što stručnjaci nazivaju hiperseksualizacijom.

Poznajem dječake i djevojčice koji su zajedno s roditeljima gledali Big Brother koji je onda kad se emitirao započinjao u osam sati, u tzv. prime timeu. Što su sve tamo vidjeli i čuli ne može se uopće usporediti s pričom iz knjige ''Bum Tomica 1'' koja je ovih dana nova žrtva spora oko zdravstvenog i spolnog odgoja malih Hrvata.

Bum, bum, bum, nova paljba na vidiku!

Autorica knjige Silvija Šesto nagrađivana je književnica čija su djela adaptirana i za kazalište, pripada joj i nagrada "Grigor Vitez" za dječju književnost, ali čini se da je stala na žulj uvijek budnim vigilarcima, udruzi koja ima skenere za prikivenu pornografiju, pa bi je valjda našla i u tetrapaku mlijeka. To je ona ista udruga koja je žuborila kontra plakata za Gavellinu predstavu "Fine mrtve djevojke", a sada se, eto, okomila na Silviju, koja je zasigurno pomno promišljala kako da u svoj tekst utka što opscenije poruke.

O tome da su nam djeca izložena neprimjerenim sadržajima koje ne mogu razumjeti, možemo razgovarati, u to sumnje nema. Dovoljno je samo da izađu iz kuće i već će naići, primjerice, na kakav jumbo plakat s kojega se smiješi zgodna manekenka u donjem rublju. Dovoljno je da svjedočite dječjem rođendanu na kojem devetogodišnjakinje vrlo stručno oponašaju Severinu dok pjeva "novi vrti se hit, a ti kao Brad Pitt, od 150, njih 100 s tobom bi radile to!"

Sex sells, to nam je jasno, seks se provlači kroz sve poruke koje dopiru do nas jer to je mamac na koji padamo, marketinška strategija koja uvijek pronalazi put do profita. Djeca koja više ne provode poslijepodne na dvorištu nego pred kompjuterom (u onoj mjeri kojoj određujemo mi, odrasli, odgovorni) nalaze se, poput Charlija, u tvornici čokolade, u tvornici snova, iluzija, mladi umovi poput muha u paukovoj mreži.

Djecu ne možemo odgajati pod staklenim zvonom, ne možemo ih potpuno zaštititi od loših stvari, ali s njima možemo i moramo razgovarati. Ne možemo se praviti da neke stvari ne postoje samo zato jer ih u njihovoj blizini ne želimo.

Knjigu "Bum Tomica 1" pronaći ćete na popisu izborne lektire još od 2006. godine kada je resorno ministarstvo vodio Dragan Primorac, ali gle čuda, ista smeta baš sada, kada se lome koplja raznih štulhofera i katoličke Crkve.

Književnost je opasna, zar ne? Pa počnimo od bajki. Treba pomno odabrati onu koja je dovoljno čista da ne bi iskvarila dječji um i pretvorila ga u budućeg zločinca. Sreća da Harry Potter nije na popisu lektire jer bi se zasigurno povećalo prakticiranje crne magije. A lektire za 3. razred? Možda bi trebalo iz lektire ukloniti i Petra Pana? Sumnjiv je u tom svom utegnutom odijelu, nagovara djecu da odu od kuće, a Zvončica je zapravo obična džepna Venera. Nije u redu ni to što se u dr. Dollitleu, priči o čudesnom liječniku životinja, spominje i vrlo asocijativno biće iz tamnih dubina afričke džungle koje se odaziva na ime Gurnime-Povuciga! A ljudi moji...

Postoji stotine, tisuće gorih stvari od ''Bum Tomice'' o kojima nam vrijedi promisliti.