Intimna ispovjed jedne maloljetnice:

Počelo je s kazetama. Dilali smo neke nove stvari. Na rođendanima više se ne sluša jaukanje i hopa cupa nas dva skupa. Čovječe, kako je to jadno! Želim one marte s dodatnim rupicama. Želim ići na svirku u petak, mater me sigurno neće pustiti. Želim izgubiti nevinost s Kurtom Cobainom. Ili njegovim dvojnikom.

Da, tako je razmišljala jedna maloljetnica na početku svoje kalupizacije/identifikacije/subkulturizacije. Potreba za pripadanjem određenom čoporu, potreba za društvenim prihvaćanjem najžešća je kada vam je između 13 i 18 godina. Tada počnete definirati samoga sebe, iznutra i izvana.

Najčešće se definirate po tome što slušate, odnosno, koju vrstu glazbe preferirate i po tome će vaši vršnjaci odlučiti jeste li ZA ili PROTIV njih.

Što je to dobra glazba pitanje je staro koliko i mi sami.

Sigurna sam da su se tamo negdje u pećinama prvi ljudi okupljali oko jednog čupavca koji je lupao kostima mamuta u ritmu ugodnom ušima, ali isto tako, još ih se više okupljalo oko sisate žene koja je zavijala i izvijala bokovima u ritmu vrlo neugodnom ušima.

O ukusima se ne raspravlja, kaže stara mudra, ali ljudi smo, nećemo se dogovoriti... moj tata je jači od tvoga i ''moji'' bendovi više vrijede od tvojih pevaljki!

Ima li smisla prepucavati se oko toga što je dobra ili loša glazba? Sloboda govora, kažete?

U redu, prihvaćam. Danas nema giljotine za pogrešno mišljenje, svi smo mi umreženi, osvješteni, aktivni, spremni na raspravu, argumentiranu ili ne, svatko od nas može i zašto ne bi mogao - izraziti svoje mišljenje.

O tome koliko su tekstovi Vjekoslave Huljić promijenili estradno nebo nad Lijepom našom i sugerirali mladim Hrvaticama što su istinske hrvatske-ženske vrijednosti možemo početi i doktorate pisati. Čujem da na nekom Sveučilištu znanstveno analiziraju Lady Gagu, zašto ne i našu Vjekoslavu?

Svi ti vrapci, komarci, hibiskusi, žene, majke, kraljice, sve je to jedan cirkus za raju, what you see is what you get.

Na koncerte Jelene Rozge, Severine, Magazina i ostalih najslušanijih i najkomercijalnijih hrvatskih izvođača dolaze sve generacije. Znači li to da su svi spremni za lobotomiju ili ne, ostavimo po strani.

Komercijala nikad ne valja, znači li to da je bolja alternativa? Ostavimo i to po strani i prestanimo se vraćati u pećine.

Uvijek će biti puna dvorana na koncertu Cice-Mice i puno praznih sjedalica na koncertu mladog ansambla koji svira Beethovena, to je tako jasno.

Zanimljivo je promatrati nešto drugo. Zanimljivo je gledati kako su se svi mediji pomamili za novom polemikom... zapravo, prepucavanjem Mirele Priselac poznatije kao Remi iz Elementala i Tončija Huljića poznatog po brojnim vrhunskim pjesmuljcima. Ne mogu reći da me to ne bocka, posebno kada se Huljić pokazuje dovoljno bezobrazan da ženu naziva ''niži oblik života'' i tako je čedan, jadnik, brine o njezinim orgazmičnim stihovima, dok pjeva ''čučaj, mala''?

Tonči, puka si skroz!

Mislim da to jednostavno nije u redu, stvarno nije. Ali najviše me brine to što u sjeni ovog ''skandala'' ostaje onaj mnogo važniji problem.

Do vraga i Huljići!

Problem je - pet puta veći PDV od koncerata u Europskoj uniji. Hrvatska glazbena unija upozorila je na to, napominjući kako Ministarstva financija i kulture trebaju reagirati - inače će organizatori festivala i koncerata jednostavno dignuti ruke i odustati. INmusic najavio je preseljenje u Sloveniju, a u zraku vise i Outlook i Dimensions.

Zanima me hoćemo li ostati bez svih festivala.

Nedavno je propao Burnig sea i metalci su se počeli buniti, pisati proglase, i nisu jedini koje brine hoćemo li stvarno biti prisiljeni za dobar koncert potegnuti u neku od susjednih zemalja.

Ne očekujmo da će stranci dolaziti kod nas da bi slušali cvilidrete.

Počučat ćemo.