Jamie Oliver može vas potaknuti da promišljate o pustolovini, ovisnosti, hedonizmu i jednoj čistoj ljubavi

Jamie Oliver jedan je od najpoznatijih kuhara na svijetu, on je nekakva kulinarska verzija Oprah Winfrey ili onog njenog dr. Oza, Jamie Oliver bucmasto je i hiperaktivno stvorenje iz Velike Britanije koje se proslavilo nebrojenim inačicama emisija o pripravi ukusnih ili manje ukusnih jela.

Slatko, slano, domaće, strano, Jamie Oliveru ništa nije nemoguće ili još bolje - za njega sve predstavlja vrhunski izazov.

Objavio je dvadeset knjiga, naravno, kuharica, ali gle čuda, knjigu u životu do kraja nije pročitao!

Bio je i dovoljno lud (hrabar? iskren? nadut? zbunjen?) da to javno obznani i to u pohvalu Suzanne Collins.

Naime, upravo njezinu knjigu Jamie Oliver je dovršio, pa je ''Catching fire'' iz ciklusa ''Hunger games'' postala prva knjiga koju je Jamie Oliver pročitao do kraja. (Toma Akvinski bojao se baš takvih).

To je potaknulo kulturni portal Flavorwire da se baci na kreiranje još jednog popisa, popisa knjiga koje bi preporučili onim ljudima koji nikad u životu nisu pročitali knjigu. Uzela sam si slobodu i da prokomentiram neke od tih naslova.

Na popisu dakle imamo nenadmašnog Marka Twaina, njegove ''Pustolovine Huckleberry Finna'', knjigu zbog koje čak i oni malo nestašniji klinci, oni koji ne prestaju lupkati nogama ispod stola i istraživati utičnice i tipkovnice, zastanu. I koji je u idealnoj situaciji, pročitaju! Čitanje Pustolovina Huckleberrya Finna pustolovina je sama za sebe. Slažem se s izborom.

Malo se manje slažem s izborom Hamleta. Da, da, Shakespeare je to, ljudi moji, to je jednostavno logično, ali bojim se da ima puno ''zaraznijih'' djela o osveti, ubojstvima, duhovima, ludilu.

Na popisu se nalazi još i ''Lovac u žitu'', lektira oko koje sam se stvarno trudila, pokušavajući uvjeriti samu sebe da mi se sviđa. Ne, za zarazu čitanjem Salinger je klimav. Ne znam jeli ''Veliki Gatsby'' na popisu zato jer doživljava hollywoodski revival, ali ako jest, to je loše. F.Scott Fitzgerald vas neće natjerati da promjenite hobi i zamjenite playstation knjigom, ali ipak mi se čini da upravo ovo djelo može učiniti dosta za nečitateljski um. Može to i Tolkien s ''Hobitom''. Uvjerena sam u to. No, što je s ''Gospođicom Dalloway'' koja se također našla na popisu? Može li nečitača prestraviti nesputana Virginija Woolf?

Uzela sam si dakle slobodu i spomenula neke od naslova, a sve ovo tjera me i da se zapitam postoje li doista knjige koje nisu nužno na popisu lektira ili u brojnim antologijama/izborima ''naj, naj'' djela, a prikladne su ''nečitaču''.

Za svakog čitača postojala je sigurno ta jedna, dvije ili tri priče koje su ga uvele u vrli novi svijet. Jeli to bila neka od navedenih? Velika je vjerojatnost da se ''okidače'' treba potražiti među bajkama, basnama, naslovima pročitanima u osnovnoj školi. Tada se i postaje (ne)čitač, zbog toga sve te puste čitateljske kampanje, čitajmo od najranije dobi, zarazimo ih dobrim pričama, itd. Čitanje je dakle povezano s vremenom kada smo bili djeca, s bezbrižnošću, ugodom. Ono to i predstavlja, prijenos, su-postojanje, su-kreiranje, čudesnu pustolovinu.

Kako onda pristupiti nečitaču ''u godinama''? Što mu može ponuditi čitanje - aktivnost koju nikad nije volio živjeti?

Možemo li uopće razgovarati o knjigama okidačima, knjigama koje će potaknuti kotačiće u ljudima i pokrenuti u njima mali, dragi mi mehanizam koji se zove ljubav? Jer čitanje jest ljubav, onaj osjećaj koji je nemoguće opisati nekome tko ga nije probao.

Možda je i ovisnost, jer kada jednom probaš dobru stvar teško je se odričeš i tražiš još jedan šut. Možda je čisti hedonizam, jer se zbog čitanja možeš osjećati dobro i fino isto kao kada smažeš neki savršeni kolač. Ili janjca pod pekom, što već volite.

Nije važno što čitanje nije ili jest, za svakoga je ono nešto drugo, tako slično, a tako različito; negdje u istoj dimenziji čiste ljubavi. A za ljubav nikad nije kasno!

                                                       *  *  *  *  *  *  

''Sve u svemu, mislim da moramo čitati samo one knjige koje nas grizu i ubadaju. Ako nas knjiga koju čitamo ne potrese poput udarca u glavu, zašto se uopće mučiti pročitati je? Da bi nas učinila sretnima, kao što ti kažeš? Dobri Bože, bili bismo isto tako sretni kad uopće ne bismo imali knjiga; knjige koje nas čine sretnima mogli bismo, vrlo lako, i sami napisati.

Nama trebaju knjige koje nas pogađaju poput najbolnije nesreće, poput smrti nekoga koga volimo više nego što volimo sami sebe, koje čine da se osjećamo kao da su nas prognali u šumu, daleko od bilo kakve ljudske prisutnosti, poput samoubojstva. Knjiga mora biti sjekira za zamrznuto more u nama. U to čvrsto vjerujem''.

F. Kafka, u pismu prijatelju Oskaru Pollaku 1904. godine.