Walken, Seymour Hoffman, Keener i Ivanir glumački poput svojeg muzičkog kvarteta funcioniraju ukomponirano i ravnopravno pariraju jedan drugom...

Znam da će mi mnogi zamjeriti što ni ovaj put nisam pisao o nekom od aktualnih kino hitova poput primjerice Blomkampovog 'Elysiuma' no u mjesecu koji će u našem gradu biti obilježen feštom od filma (op.a. Avvantura film festival) sa dosta zahtjevnijim filmovima, osjetio sam potrebu pisati o jednom 'ozbiljnijem' naslovu.

Peter (C.Walken), Juliette (C.Keener), Robert (P.Seymour Hoffman) i Daniel (M.Ivanir) čine jedan od najpoznatijih svjetskih kvarteta. Uz profesionalni odnos, kvartet je u zajedničkoj 25-ogodišnjoj karijeri izgradio i snažno prijateljstvo koje uoči nove koncertne sezone ugrozi spoznaja o Peterovoj bolesti.

S prvim simptomima Parkinsonove bolesti, Peter obavijesti ostatak kvarteta o novonastaloj situaciji i potrebi za potragom novog člana koji će ga zamijeniti. Uskoro eskalira sukob između Roberta i Daniela odnosno bračni odnos između Roberta i Juliette...

Dok sam gledao film, mislim da nije prošlo niti pola sata a već sam pomislio da gledam najnoviji film Woodya Allena (dramski uradci prije svega) ili čak Romana Polanskog. Redatelj Yaron Zilberman (njegov igrani debi) je na kvalitetan način 'kopirao' tradiciju spomenutog dvojca koji se itekako usavršio u filmovima sa naglaskom na ljudske odnose u intelektualnim krugovima (u ovom slučaju svijetu elitnih klasičnih muzičara).

Premda se radnja filma polako gradi i treba biti oboružan strpljenjem, glumci su ti koji u potpunosti okupiraju vašu pažnju. Prošla mi je kroz glavu misao da je prava šteta što fantastični Christopher Walken umjesto za njegov opus karakterističnih ekscentričnih likova češće ne odabire ovakve ili slične zahtjevnije role gdje na najbolji način može demonstrirati sve svoje glumačko umijeće.

Karakterizacija likova se poput radnje gradi polako i kako vrijeme odmiče na površinu isplivavaju dugogodišnje frustracije i želje koje su u neku ruku predvidljive. Ipak, kako sam već spomenuo, eventualne rupe i rupice u scenariju velikodušno krpaju glumci koje gledate s enormnim užitkom i divljenjem.

Iskreno rečeno, kad bi me upitali tko je iskočio u prvi plan sa svojom izvedbom, ne bi mogao nikog izdvojiti a da ne bacim mrlju na nekog tko je to odradio na jednako impresivan način. Walken, Seymour Hoffman, Keener i Ivanir glumački poput svojeg muzičkog kvarteta funcioniraju ukomponirano i ravnopravno pariraju jedan drugom a pritom i podižu kvalitetu izvedbe mlade Imogen Poots.

Glazba je s druge strane jedan od ključnih segmenata filma i dirigira tempo od početka do savršenog završetka uz poseban naglasak na Beethovena. Inače, glazbu u filmu izvodi znameniti 'Brentano' kvartet. Topla preporuka za kišni dan.