Nikad nije bilo lak zadatak snimiti biografski film o nekoj znamenitoj ličnosti bila ta ista političar, znanstvenik, glumac, muzičar, itd, itd. bez velikih polemika o autentičnosti, vjerodostojnosti i istini prije svega.  Posebice je zahtjevno bilo uhvatiti duh nekog vremena, pokreta, ideologije a da mnogi neće upirati prste u autore filma i osporavati njihov gotov proizvod. 

CBGB (2013)

 

Režija: Randall Miller

 

Uloge: Alan Rickman, Ashley Green, Donal Logue, Freddy Rodriguez, Malin Åkerman, Stana Katic, Rupert Grint, Justin Bartha, Ryan Hurst...

 

Žanr: Drama, glazbeni

Trajanje: 102 min.

Kad je riječ o rock glazbi, snimljen je nemali broj biografskih filmova kako o samim bendovima tako i pojedincima no s druge strane, nema osobito puno naslova koje se bave specifičnim lokacijama (izuzev primjerice Woodstocka) i začetcima nekih grana glazbe. Srećom, ove godine je premijeru (V.O.D.) dočekao film koji će ispraviti i tu nepravdu (ili neće) a govori o znamenitom njujorškom klubu CBGB.

S propalim brakom i dva poslovna bankrota, Hilly Kristal (A. Rickman) odluči okušati i treću sreću pa iznajmi orunuli bar koji će renovirati u tematski Country Bluegrass Blues bar. Uz pomoć najboljeg prijatelja Merva Fergusona (D. Logue), Hilly napravi improviziranu drvenu pozornicu što se pročuje među brojnim mladim bendovima željnih afirmacije. 

Pruživši priliku mladom nepoznatom bendu pod imenom 'Television', Hilly prepozna potencijal nadolazećeg punk vala te ubrzo shvati da njegov klub neće imati nikakve veze sa njemu voljenim country bluegrassom...

Kad bi se mene osobno pitalo o nekim za povijest rock glazbe ključnim mjestima (pritom mislim na klubove), prvi bi mi napamet definitivno pali klubovi: 'CBGB', 'Marquee' i eventualno hollywoodski 'Whiskey A Go-Go'. Neki od spomenutih su 'prožvrljali' kroz filmove upravo kao kulise brojnih biografskih filmova tipa 'The Doors' (Whiskey A Go-Go) no niti jedan (izuzev brojnih dokumentaraca) nije dobio svoj adekvatni tretman.

Da li je malo znanog ali iskusnog redatelja Randalla Millera (Nobel Son, Bottle Shock...) spopala hrabrost ili čista ludost da se usudi pripovjedati 'evanđelje' o CBGB-u, hramu punka i novovalne glazbe odnosno njegovu vlasniku i prozvanom 'kumu' punka Hillyu Kristalu, ne znam ali spuštam mu kapu na odvažnosti.

Premda je bilo sasvim izvjesno da će poput ostalih biografskih filmova dosta događaja biti izostavljeno ili izmjenjeno, Miller je duhovitom doskočicom u uvodu filma napomenuo da su događaji u filmu 'uglavnom' istiniti pa se na taj način iskupio za neke propuste. Veliki plus za film je uz izraženu dozu humora i narativni stil prikazan u okvirima stripa čime je ujedno i odana počast tvorcu prvog Punk magazina Johnu Holmstromu.

Ipak, razlog iliti razlozi zbog kojih ovaj film trebate pogledati su svakako po tko zna koji put fantastični Alan Rickman koji je po mnogima definitivno prenio duh i djelo preminulog Hillya Kristala odnosno brilijantna glazba nezaboravnih: Talking Headsa, Televisiona, Debbie Harry, Ramonesa, Dead Boysa, Patti Smith, Iggya Popa (mada u stvarnosti nije nastupao u klubu) i brojnih drugih između, pazite sad ovo, 50 000 (!) bendova koji su prodefilirali klubom u periodu od 1973-e do 2006-e. 

Bio bi ovo u nekoj drugoj priči dobar materijal za novu hit seriju jer se u tom klubu dešavalo sve i svašta no, što je tu je.

Mene je na kraju balade film natjerao da provrtim svoju fonoteku i opet raspalim glazbu nekih bendova iz filma koje sam godinama neopravdano zanemario.

Konačni rezultat mnoge možda i neće zadovoljiti no siguran sam da će većinu dobro zabaviti. Kao što tagline filma kaže: 50 000 bendova i jedan odvratni WC!