Dužan sam u uvodu objasniti kako se naslov ne odnosi ne neku ljestvicu gledanosti ili bilo koju drugu, već se isključivo nadovezuje na sam sadržaj, pa čak i pouku ovotjednog filma.

U mnoštvu ovogodišnjih 'gorko-slatkih' komedija, izdvojio bi jedan film prožet onim nužnim ''feelgood'' efektom koji će vas pratiti još dugo nakon gledanja.

 The Way Way Back (2013)
Režija: Nat Faxon, JimRush
Uloge: Liam James, Steve Carell, Toni Collette, Sam Rockwell, Allison Janney, Anna Sophia Robb, Maya Rudolph, Amanda Peet, Zoe Levin...
Žanr: Komedija, drama Vrijeme je ljetnih praznika i 14-godišnji Duncan (L. James) ih prvi put nakon razvoda svojih roditelja mora provesti sa majkom Pam(T. Collette) i njezinim novim dečkom Trentom (S. Carell) odnosno Trentovom kćerkom Steph (Z. Levin). Premda je Duncan po naravi prilično sramežljiv, ljetovanje mu dodatno zagorčava arogantni Trent. 

Duncanovo ponašanje i raspoloženje se promjeni kad upozna zabavnog i dobroćudnog vlasnika vodenog parka Owena (S.Rockwell). Owen oživi Duncanovo samopouzdanje te dječak lagano započinje preuzimati kontrolu nad svojim životom... 

Ljetni film pred sam početak zime? Bah, ljeto i nije neki ključan segment same priče ove zabavne i na momente dosta dirljive komične drame. Ono što mi je uz šarolik, ali za žanr komedije dosta obećavajući casting prvo upalo u oči jest onaj pompozni naglasak ˮstudio koje vam je donijelo hitove 'Little Miss Sunshine' i 'Juno' - meni je bilo dovoljno.

 

Gledam polako film, radnja blago depresivna, strpljivo čekam. Lik Duncana vam polako ulazi pod kožu, suosjećanje raste, tuga prevladava kad odjedanput, bam! Vodeni park, vrckavi i dovitljivi Owen osjeća Duncanovu agoniju, pruža mu onaj toliko potreban poticaj. Duncan se iz pokislog miša transformira u ponosnog lava. Suprotstavlja se Trentu, ohrabren osvaja djevojku, ljeto poprima toplinu i boju, osjećaj ugode. 

Zvuči nevjerojatno? Vjerujte mi, baš tako se odvijalo moje gledanje filma. Nije to baš priča prožvakana na klasičan način. Scenarij se prvenstveno drži teme odrastanja i stjecanja zrelosti no isto tako se dotiče i nekih škakljivih tema kao što su: razvod, nevjera, melankolija. Sami dijalozi su dosta britki i inteligentni te kao takvi vješto balansiraju između melodrame i komedije. Stječete dojam kao da prolazite cijeli pubertet u nekih sat i po vremena.

Osobno sam oduševljen saznanjem da su redatelji filma (debitanti što se toga tiče), Nat Faxon i Jim Rush ujedno i scenaristi odnosno glumci (imaju dosta zapažene i duhovite role kao zaposlenici vodenog parka) u samom filmu, no ponajprije sam impresioniran činjenicom da spomenuti dvojac  supotpisuje scenarij Payneovog remek-djela ˮThe Descendantsˮ.

Upravo je taj film uz navedene 'Little Miss Sunshine' i 'Juno' asocijacija koja će vam proći kroz glavu dok gledate ovaj film. Svi ključni segmenti tih filmova su na neki način ubačeni te je rezultat gotovo podjednako impresivan. Klišeji su svedeni na minimum, zrelost i inteligencija su konstantno prisutni, dok na kraju ostaje onaj pozitivan osjećaj.

Glumci su redom izvrsni što ni ne čudi, osobito jer desetljećima sigurno plivaju u tim i sličnim vodama (prvenstveno Toni Collette i Steve Carell), no posebno me dojmio pomalo zaboravljeni Sam Rockwell koji je na dojmljiv način bio 'okidač' mladom Duncanu.

Ako bi ga na kraju ipak vrednovao sukladno naslovu, dobio bi na ljestvici od jedan do deset paaaa...itekako dobrih 7.5. Svakako pogledajte film, posebno onda kad ste potišteni ili depresivni što i nije osobito rijedak slučaj kod nas u posljednje vrijeme.