Za početak sam vam dužan jednu ispriku. Naime, u tekstu posvećenom najboljim filmskim ostvarenjima minule godine, rekao sam da se zahvaljujući antipatičnim likovima i tematici neću 'odvući' u kino kako bi pogledao posljednje Scorseseovo 'čudo' zvano "The Wolf Of Wall Street" no jezik sam pregriz'o i ipak odlučio vidjeti čemu tolika halabuka. 

The Wolf Of Wall Street (2013)

Režija: Martin Scorsese

Uloge: Leonardo Di Caprio, Jonah Hill,
Margot Robbie, Kyle Chandler, Matthew McConaughey, Rob Reiner...

Žanr: Biografski, komedija, drama

Trajanje: 180 min.

Ovotjedno vrijeme i prostor ipak neću prepustiti samom 'vuku' već ću vam i predstaviti njegovog oštrog konkurenta na nadolazećim 'Oscarima' odnosno minulim 'Zlatnim Globusima'. Koji je bolji, ima li sličnosti i treba li ih pogledati u kinima? Nastavite čitati... 

Koncem 80-ih, mladi i nadobudni broker Jordan Belfort (L. Di Caprio) dobije posao u renomiranoj brokerskoj tvrtci u Wall Streetu. Zahvaljujući samouvjernom stavu, Jordan privuče pozornost svojeg šefa Marka Hanne (M. McConaughey) koji mu kao recept za uspjeh preporuči uživanje u kokainu i seksu. Ubrzo se desi krah burze i Jordan ostane bez posla.

U potrazi za novim poslom Jordanu žena sugerira da privremeno prihvati posao u maloj investicijskoj firmi na Long Islandu koja se bavi trgovinom dionica malih, gotovo nepoznatih tvrtki. Jordan uskoro shvati da bi na ilegalan način mogao s tim poslom zgrnuti bogatstvo... 

E sad, vratimo se na uvod. Jesam li bio u krivu što film nisam gledao i ranije? I da i ne bi bio najbolji odgovor. Zašto? Ah, neću okolišati, odgovorit ću vam jednostavno. Film je zabavan, strašno zabavan i ne možete pobjeći dojmu da se stari Marty (op.a. Scorsese) pritom najviše veselio. 

Digitalizacija je moćna stvar, toliko moćna da je ovim filmom i službeno pokopala celuloidnu vrpcu (R.I.P.) i sasvim vam je jasno da se Scorsese igra s 'novom' tehnologijom kao dijete s novom igračkom. To je na kraju krajeva u redu, štoviše, užitak je vidjeti da se stari meštar s lakoćom snašao i pri tom izazovu, no moj problem s filmom je i dalje isti.   

Jordan Belfort je samodopadna p...a. Kao da nam nije dovoljno gledati kojekakve Vidoševiće, Kerume, Protege, Čačiće, Sanadere (i bog te pitaj koliko ih još ima) kako nam se samozadovoljno smiješkaju dok nas pokradaju pa nam kao zvijezda vodilja za nemoralnu i pokvarenu, često i neradničku mladež trebaju i takvi prekooceanski idoli?   

Nemojte me krivo shvatiti, nisam ja nikakav dežurni dušebrižnik i svetac, dapače, al' zašto bih gledao nekog tko uživa na grbači drugih? Tu je taj jedan, jedini razlog a zove se Leonardo Di Caprio! Trebalo mi je masu vremena i filmova da ga počnem gledati kao ozbiljnog glumca i neminovna je činjenica da je s vremenom i velikim strpljenjem njegove redateljske mecene Martina Scorsesea izrastao u 'glumčinu'.  

Trebalo je imati enormnu količinu karizme da vam glumac učini tako antipatičnu i ljigavu personu kao što je Belfort dopadljivom i duhovitom. Di Caprio je to uspio i to mi se čini sa nezavidnom lakoćom.

Ipak, to bi bilo to. Ima doduše nekih stvarno duhovitih i zabavnih scena, no i one padaju u vodu jer iskreno rečeno, kad bi već htio gledati duhovitu interpretaciju ovisnika o drogama dajte mi odmah Gilliamov "Fear And Loathing In Las Vegas" i opaljenog Johnnya Deppa.  

Scorsese se ovaj put uz neke svoje već ustaljene metode (naracija glavnog lika) malo poigrao Olivera Stonea ("Wall Street"), Spielberga ("Catch Me If You Can") i Finchera ("The Social Network") te pritom digao prašinu bezbrojnim scenama golotinje, drogiranja i hedonističkog nemorala 'kvazibrokera' koji su pak nešto razuzdanija preslika svojih kolega iz velikih kompanija s Wall Streeta koji su nas na kraju krajeva i uvalili u globalnu krizu.

S druge strane ringa (ako ćemo to žargonski reći), našao se potpuno drugačiji (a opet isti) profil varalica koji će većini publike (uključujući i autora ovog teksta) biti daleko dopadljiviji.

American Hustle (2013)

Režija: David O. Russell

Uloge: Christian Bale, Bradley Cooper, Amy Adams, Jeremy Renner, Jennifer Lawrence, Louis C.K., Robert De Niro...

Žanr: Kriminalistički, drama, komedija

Trajanje: 138 min.

Irving Rosenfeld (C. Bale) je prevarant od malih nogu i ne postoji prepreka koja će ga svladati u njegovim naumima. Irvingov život se promjeni kad upozna striptizetu Sydney (A.Adams) koja mu uskoro postane partnerica u prevarama predstavljajući se kao famozna lady Edith. Jedina nepromostiva prepreka za Irvinga i Edith je Irvingova žena Rosalyn (J.Lawrence) koja ima malog sina iz prijašnje veze i naspram kojem je Irving očinski naklonjen. Irving ne želi napustiti sina pošto je Rosalyn depresivna alkoholičarka sklona destruktivnom ponašanju.

Prilikom jedne prevare sa zajmom, Irvinga i Sydney uhvati nadobudni agent F.B.I.-a Richard DiMasio (B.Cooper) te im ponudi mogućnost umanjenja kazne ukoliko budu surađivali s agencijom... 

Ako se Scorsese igrao Stonea, Spielberga i ostalih, e onda se ovdje O.Russell igrao prije svega Scorsesea. Naracija je i ovdje prisutna od prvog pa sve do posljednjeg kadra filma i gledajući kriminalni milje (mafija) s kojima se naši (anti)junaci povežu kako bi frenetičnom Cooperu dobavili 'krupne ribe' i sami nerijetko imate dojam da gledate upravo Scorseseov film.

Srećom, O.Russell je dobar, kvragu, sve bolji redatelj koji itekako ima kontrolu nad svojim filmom. On nije dozvolio da taj isti Scorsese prevladava, štoviše, odao mu je upečatljiv homage te nastavio dirigirati film na svoj način. Što to konkretno znači kod O.Russella? Priča, odnosi, priča, odnosi = glumci. Nije scenarij bog zna što, ima i puno boljih (na sličan kalup) no fascinira me kako O.Russell izvlači maksimum iz svojih glumaca.  

U ovom slučaju je pokupio kremu iz svoja posljednja dva filma (op.a. "Fighter" i "Silver Linings Playbook") i bacio ih u vatru. Rezultat? Paaa...kad bi postojao Oscar za najbolji glumački ansambl, dame i gospodo, imamo pobjednika! 

Amy Adams? Jednom rječju, brilijantna! Ne samo da nije dozvolila sviranje druge violine u scenama sa muškim kolegama već ih je u potpunosti i zasjenila. Bradley Cooper? Fantastičan! Nevjerojatno je kako upravo O. Russell izvlači maksimum iz tog inače solidnog glumca, diže njegov talent na najvišu razinu. Jennifer Lawrence? Nema je puno, bar ne toliko koliko bi htjeli ali kad je tu, vauuuu, enigmatična, lucidna, odlična.

Christian Bale je čudesno samozatajan i povučen a ujedno nepredvidljiv i eksplozivan, mimikom odnosno grimasama podjeća na De Nira iz najboljih godina i ni u kojem trenutku ne možete predviditi što se tom liscu kuha u glavi. A kad već spominjem De Nira, hehehe, cameo uloga za pamćenje, briljantan. 

Šarm 70-ih, što znači kompletni outfit, glazba i atmosfera u spoju sa konfuznim zapletom i raspletom stila kultnog George Roy Hillovog "The Sting-a" i sočnim O.Russellovskim dijalozima pomiješano sa malom količinom istinitih događaja i činjenica i imate zajamčenu zabavu o sasvim drugačijem, 'ljudskijem' profilu prevaranata koji posjeduje osobinu zvanu 'kajanje'. Osobno, svaka čast Scorseseu, možda je u konačnici i napravio bolji film, no O. Russell je redatelj koji je to ovaj put napravio na uglađeniji i pritom dopadljiviji način.

Iskrena preporuka? Pogledajte oba!