Ovaj tjedan nastavljamo sa predoscarovskim maratonom i moram vam priznati da se jako veselim, neee, iznimno mi je zadovoljstvo predstaviti vam filmove koji su svakako vrijedni vaše pažnje i vremena.

Planirao sam vam izložiti nešto opširniju analizu ponovne težine i značaja nagrade 'Oscar' no to ću ipak ostaviti za sam kraj ovog dvomjesečnog maratona kojim ću vam 'razgolititi' sve potencijalne dobitnike, odnosno nastojati obrazložiti zašto bi baš neki od njih mogli biti pobjednici u pojedinim kategorijama. 

Voljeli ga ili ne, Woody Allen je ponovno uspio izazvati oduševljenje  svojim novim filmom, a gotovo je sigurno da će vas glavna glumica zahvaljujući svojoj maestralnoj izvedbi apsolutno oduševiti. 

Jasmine (C. Blanchett) nakon gubitka supruga Hala (A. Baldwin) i pretrpljenog živčanog sloma doputuje u San Francisco svojoj posvojenoj sestri Ginger (S. Hawkins) kako bi što prije zaliječila rane i nastavila sa životom. Jasmine, navikla na bogatstvo i glamur života u New Yorku ima poteškoće u odlukama kojima bi trebala promjeniti svoj život i zbog toga ulazi u učestale konflikte sa Ginger i njezinim dečkom Chiliem (B. Cannavale)... 

Heeej... koji je lisac taj Woody! Nakon toliko desetljeća filmskog djelovanja u kojima je izgradio status legende, on ne staje. Stil koji je gradio i u konačnici i izgradio u svojim filmovima nikad ne napušta već ga lakoćom i zavidnim znanjem vješto nadopunjava, izmjenjuje, poigrava se s njim.  

Jedini njegovi slabiji filmovi (ako to mogu uopće i reći) u inače impresivnoj karijeri desili su se kad je pokušao biti netko drugi (točnije, veliki Ingmar Bergman) no i te pokušaje možemo okarakterizirati kao njegovu želju za učenjem, za nekim dubljim smislom (točnije, fascinacijom smrću). 

Ovaj put je Woody napravio film u stilu klasične azijske kuhinje (da se tako slobodno izrazim) a to bi u prevodu značilo, gorko-slatki.

Ukoliko pratite njegov opus znate da se kroz svoja djela ne srami eksponirati svoje literarne, glazbene, slikarske, ma, gotovo sve svoje idole iz skoro pa svih tipova umjetnosti.

U ovom slučaju, direktna inspiracija i izazov za Woodya je kultno djelo Tennesseea Williamsa "Tramvaj zvan Čežnja". 

Morate priznati da treba imati smjelosti i hrabrosti dotaći se djela koje je iznjedrilo istoimeni filmski klasik Elie Kazana sa nezboravnom Vivien Leigh i  Marlonom Brandom u naslovnim ulogama no Woody je jednom riječju, genijalac. Sa dužnim štovanjem, on je uhvatio samu esenciju djela i na sebi svojstven način preradio za svoju tipičnu 'neurotičnu primadonu'.

Blue Jasmine (2013)

Režija: Woody Allen

Uloge: Cate Blanchett, Alec Baldwin, Sally Hawkins, Bobby Cannavale, Louis C.K., Peter Sarsgaard, Andrew Dice Clay...

Žanr: Drama, komedija

Trajanje: 98 min.E, tu na scenu stupa veličanstvena Cate Blanchett!  Volite je, mrzite je! Neurotična, narcisoidna i iritantna a ujedno dopadna tragična figura. Zvuči pomalo nemoguće, zar ne?

Možda bi i bilo tako da ovo nije Woody i da nema ispred sebe nevjerovatno dobru Cate. Toliko dobra, kompleksna izvedba baca vas u trans, ne skidate oči s nje. Transformacija u tako j....u ženu je očaravajuća.

Ne želim omaložavati druge glumce i likove, svi su bitni i dobri na svoj način ali Cate je ovdje čudesna.

Jedan Oscar za glavnu žensku ulogu, molim! Koktel Tennesseea i Woodya za istinske gurmane. Usput rečeno, Alec Baldwin je tumačio Stanleya Kowalskog u TV filmu "A Streetcar Named Desire" iz sad već davne 1998-e. Najbolja, najkraća preporuka za "Blue Jasmne" bi bila, gledajte!!!! 

Kako onda nakon ovakvih hvalospjeva započeti priču za film koji je još i bolji (barem meni osobno)? Hmmm... ne vjerujem da će Spike Jonze ikad imati snagu i značaj jednog Woodya Allena no fascinira njegova vizija, tretman ljudskih odnosa.  

Theodore Twombly (J. Phoenix) je usamljen čovjek koji se bori sa osjećajima naspram supruzi (R. Mara) koja ga je napustila. Ne može, ne želi prestati živjeti u prošlosti.

Ne nalazi način kako nastaviti sa životom premda mu se posao sastoji od pisanja ljubavnih pisama za osobe nesposobne izraziti svoje osjećaje. U želji za osobnim ostvarivanjem bilo kakvog oblika komunikacije, Theodore kupi najnoviji računalni program temeljen na umjetnoj inteligenciji...

Her (2013)

Režija: Spike Jonze

Uloge: Joaquin Phoenix, Amy Adams Scarlett Johansson (glas), Rooney Mara, Olivia Wilde, Chris Pratt, Matt Letscher...

Žanr: Drama, romantika, SF, komedija

Trajanje: 126 min. Vauuuuu...koji film, ljudi moji! Iskreno, nisam osobito sklon romantičnim filmovima (posebice iz razloga što je većina ukaljana kroz svojevrsni hibrid moronskih teen komedija) no bila su mi dovoljna imena autora filma odnosno glumaca da bez oklijevanja pogledam ovo ČUDOOO!!! Pretjerujem? U ovom slučaju, nikako. 

Spike Jonze nije lik koji snima često (bar ne kad je riječ o dugometražnom filmu) pošto je od 1999-e do ovog filma snimio tek 3 (!) naslova i to za pamćenje (Being John Malkovich, Adaptation, Where The Wild Things Are). Ta njegova blaga nezainteresiranost ili čekanje 'prave stvari' vratila nam se sa genijalnom idejom (i realizacijom iste) kao film, vodilja, pokvarena busola modernog društva.

Izolacija, nedostatak fizičkog kontakta i nesposobnost ispoljavanja osjećaja u komunikaciji na uštrb modernog načina komuniciranja (društvene mreže, chatovi, on-line druženja). Dugo se ta ideja kuhala u glavama Jonzea i njegovog sumanutog scenarista Charliea Kaufmana (naposlijetku je napustio projekt) da bi naposlijetku Spike sve to iskristalizirao i napravio suludo dobru i nerealnu romantičnu priču. 

Najvažnije kockice koje su upotpunile ideju i priču su glavni akteri a Joaquin Phoenix je, pa...fantastičan, bolno iskren, realan, čudestan, stvaran, ranjiv (jedna od rijetkih sramota ovogodišnjih Oscara je izostavljanje njegova imena u kategoriji najbolje muške uloge) dok mu s druge strane savršeno parira (doduše samo glasom) Scarlett Johansson sa takvim zanosom, strašću, željom za znanjem, sučeljavanjem i prihvaćanjem svoje svrhe i postojanja.

Na momente pomislite, to ja ta poetika, meditativan osjećaj koji Terrence Malick pokušava izazvati umjesto da ga siluje u svojim samodopadnim filozofskim izdr......ma proteklih par godina. Toliko emocija, boli i spoznaje u tako čudno upakiranoj priči? Još jednom, vauuuu! Spike Jonze je brilijantan autor nove generacije i prava šteta je što češće s nama ne dijeli svoje zamisli, strasti, polemike.  

Što više pišem o njemu, više me hvata želja za ponovnim gledanjem. E da, glazbu su napravili opaljeni kanađani zvani Arcade Fire, jel' vam sad dosta?