McConaughey više nije predmet sprdačine nekadašnjeg cimera Matta Damona koji se redovito šalio na njegov filmski opus u kojima je redovito koristio priliku da pokaže pločice

Sa svakim novim odgledanim filmom, impresije rastu. Ovogodišnji oscarovski kandidati su redom izvanredni filmovi i bilo koji od njih se s pravom može radovati svojem dijelu kolača na ceremoniji dodjela nagrada no, na kraju cijele priče ostat će samo pobjednici i gubitnici. 

Kao istaknuti favoriti u kategorijama glavne odnosno sporedne muške uloge su (anti)junaci ovotjednog filma koji ne smijete propustiti ni u kojem slučaju. 

Dallas Buyers Club (2013)

Režija: Jean-Marc Vallée

Uloge: Matthew McConaughey, Jennifer Garner, Jared Leto, Denis O'Hare, Steve Zahn, Griffin Dunne, Michael O'Neill...

Žanr: Drama, biografski

Trajanje: 117 min.Sredinom 80-ih, teksaški električar i rodeo kauboj Ron Woodroof (M. McConaughey) dozna da je zaražen virusom H.I.V.-a što mu kao izraženom homofobu zazvuči nevjerojatno i s nevjericom i gnušanjem odbije daljnje liječenje. Sa sve izraženijim simptomima, Ron se zainteresira za povijest bolesti i pritom dozna da se H.I.V.-om mogu zaraziti i hetereseksualne osobe. 

Prijavivši se na bolničko liječenje, Ron postane pacijent doktorice Eve Saks (J. Garner) koja ga na nagovor šefa klinike počne liječiti eksperimentalnim lijekom AZT-om. S obzirom da su količine lijeka ograničene, Ron započne švercanje lijeka uz pomoć bolničkog djelatnika. Kad potroši i te resurse, otputuje u Meksiko po novu količinu lijeka gdje ga tamošnji bolnički doktor Vass (G. Dunne) upozna sa alternativnim lijekovima i načinima liječenja...  

Zvuči pomalo nevjerojatno da se priča o Ronu Woodroofu i njegovoj borbi protiv farmaceutskih kompanija odnosno administrativnoj politici kontrole lijekova vrti po hollywoodskim studijima već gotovo 20 godina čekajući 'zeleno svijetlo'.

 

Naime, 1992. u 'The Dallas Morning Newsu' je osvanuo poduži članak novinara Billa Minutaglia o nevjerojatnoj priči oboljelog Rona Woodroofa koji je pak nadobudnog scenarista Craiga Bordena 'namamio' za ostatak priče te je Borden prišao Ronu sa idejom o pisanju scenarija za potencijalni film. 

Borden je uspio od tada već umirućeg Woodroofa (umro je krajem rujna 1992.) doznati i snimiti još hrpu zanimljivih doživljaja od kojih je složio ne jedan, već 10-ak različitih scenarija od kojih bi u konačnici snimio jedan veliki biografski film.  

Od tad su u 'igri' za snimanje filma bili među ostalima i Dennis Hooper kao redatelj te Woody Harrelson u naslovnoj ulozi, odnosno kasnije i kombinacije: Marc Foster / Brad Pitt te Craig Gillespie / Ryan Gosling, no sve su te varijante na kraju otpale, što zbog financijskih poteškoća što zbog neslaganja Woodroofove sestre sa odabirom glumaca koji nisu bili u skladu sa karakterom njezina preminula brata.

No, da ne duljim, režije se na koncu primio perspektivni kanadski filmaš Jean-MarcVallée dok su naslovne uloge pripale ljepuškastim i mišićavim lomiteljima ženskih srdaca Matthewu McConaugheyu i Jaredu Letu.

Loša ideja?

Dapače, ta su dva 'luđaka' priliku ''uhvatili za jaja'' i složno odlučili filmskom svijetu reći J..... se! Znamo i mi glumiti. Izgladnili su se do boli u Christian Bale stilu i ujedno doživjeli nevjerovatne glumačke transformacije.

Pazite sad, nije ovo neka nova "Philadelphia" i slična patetična s.... Ovo je onaj prekrasni divlji antihollywood 70-ih, marginalci poput Jon Voighta i Dustina Hoffmana u "Midnight Cowboy-u" ili Gene Hackmana i Al Pacina u "Scarecrow-u".

Ova dvojica (koliko god ih dosad nisam cjenio) mogu, znaju, glume.

Emocije su stvarne, umiru, ali umiru ljudski, muški (da, čak i transvestiti) bez cmizdrenja i kenjkanja. Udaraju po sustavu, po korporacijama i  institucijama obogaćenim na nedaćama nemoćnih.

 

Znam da je dosta stvari u konačnici i plod fikcije, da su izbačeni neki dosta značajni segmenti no to ne mjenja ideju samog filma. Tako teška tema je obrađena iznimnom snagom i optimizmom, ma ne samo optimizmom, film je na kraju krajeva i sasvim zabavan.

McConaughey više nije predmet sprdačine nekadašnjeg cimera Matta Damona koji se redovito šalio na njegov filmski opus u kojima je redovito koristio priliku da pokaže mišićave pločice.

Posljednjih par godina, taj teksaški 'seljo' sa velikom dozom samopouzdanja prihvaća uloge u kojima treba glumiti, treba znati glumiti i zauzvrat smo dobili "Lincoln Lawyer-a", "Mud" i naposlijetku film o kojem ovdje pišemo. 

Zlatni kipić? Može mu ga eventualno preoteti nesretni Leo Di Caprio (mada ni to ne bi bilo nezasluženo), a Leto? Iskoristio je sve svoje metroseksualne osobine i pretočio ih u lik simpatično tragične figure (lik je usput rečeno, fiktivan) koja će ga opet vratiti u centar filmskih zbivanja. Obavezno pogledajte, hrpa metafora i ljubavi vreba u gotovo svakom kadru.