Bog je stvorija čovika, a Zadar košarku! Zadar je hram košarke! Zadar živi košarku! U Zadru se prikazuje film o košarci? O da, stigao je i taj dan o kojem se priča već dugo, naveliko i naširoko. U kinima se napokon počeo prikazivati film koji će nas nostalgično podsjetiti na neka slavnija i bolja (?) vremena. Vremena kad je naš Krešo hodao Zemljom. Ma što hodao, letio po košarkaškim terenima i bio itekako bitan član legendarne postave reprezentacije Jugoslavije koja je te povijesne 1970. napokon stigla do toliko željenog naslova svjetskog prvaka.

Bićemo prvaci sveta (2015)
Režija: Darko Bajić
Uloge: Strahinja Blažić, Miloš Biković, Aleksandar Radojičić, Marko Janketić, Leon Lučev, Iva Babić, Sergej Trifunović...
Žanr: Drama, povijesni, sportski
Trajanje: 125 min. 

Tko bi mogao propustiti takav film u gradu koji živi za košarku i klanja se Kreši kao samom Bogu? Ako se mene osobno pita, svi! Zašto? Saznat ćete jako brzo.

Uoči finalne utakmice svjetskog košarkaškog prvenstva 1970. u Ljubljani, između reprezentacija Jugoslavije i S.A.D.-a, nekadašnji tvorac reprezentacije Nebojša Popović (S.Blažić) prisjeća se samih početaka i puta kojim je košarkaškom svijetu prezentirao mladu i tad nepoznatu selekciju Jugoslavije.

Po samom svršetku drugog svjetskog rata, Popović je osnovao košarkaški klub 'Crvena Zvezda' u kojem je uz ulogu kapetana momčadi imao i onu trenera. Pod strogim nadzorom vlasti (do boli iskarikiran lik majora u interpretaciji Leona Lučeva), Popović je uz pomoć svojih suigrača i prijatelja Borislava Stankovića (A.Radojičić), Radomira Šapera (M.Biković) i Aleksandra Nikolića (M.Janketić) uspio 'Zvezdu' dovesti do naslova prvaka Jugoslavije. Njegov trenerski rad nije ostao neprimijećen i po nalogu Vladimira Dedijera, Popović je imenovan izbornikom prve jugoslavenske košarkaške reprezentacije...

Iiiiiiii? Gdje su Krešo, Skansi, Plećaš, Daneu i ostatak te veličanstvene, zlatne ekipe iz 1970. pitate se? Paaaa...sad...hmmm...ovaj... ima ih u ova dva sata filma, a znate li koliko? Otprilike koliko i traju reklame na TV-u između dva poluvremena. Da, baš tako. Pušiona. O.K., pali smo na nostalgiju, opet. Istina, naješkali su nas natpisima, reklamama i tko zna sve čim, al' da će se dobrih 80% filma vrtiti oko Nebojše Popovića i njegovih flashbackova, njegovih frendova i njegovih ljubavi, e pa to nismo znali.

U redu, ispada kako je povijesna utakmica u filmu tek sporedni kolosijek, zgodni detalj za priču o Popoviću. Ruku na srce, čovjek je zaslužio svoje počasno mjesto u muzejima košarke al' da je baš on taj koji je doveo gore spomenutu ekipu do zlata, ne, nije. Ipak, nije niti taj dio najveći problem ove košarkaške verzije patetičnog Bjelogrićevog hita "Montevideo, Bog te video!". Hmmm.. da, dobro ste pročitali. Od pozadinske violinske glazbe, lutanja pogledom glavnih likova iliti u ovom slučaju lika, bilo da sjedi u svlačionici, gleda svitanje zore u Beogradu, bla, bla, bla.

Klišeji se redaju kao iz, pa, hmm.. same knjige klišeja. Montaža, gluma, sporedni tzv. komični likovi koji to uopće nisu pa sve do iskarikirane verzije Tita fizički nepropoznatljivog Lazara Ristovskog. Auuufff... htio samo biti manje kritičan, opustiti se i uživati, al' razloga za uživanciju ima na kapaljku dok je ostatak agonično dug i neugodan. Zašto ovo nije mogao biti film koji se bavi samo tom utakmicom, tom ekipom, a ne svim ovim ostalim samodopadnim piz.......a Popovića i družine?

Pa ljudi moji, ti kratki, rijetki trenuci iz same finalne utakmice su izvanredno odrežirani, napeti, jebeno brilijantni. Gledanje 'malog' Krešimira Petra Ćosića kao savršenu inkarnaciju vlastitog oca baca suze radosnice na oči, steže oko srca, al' ne. Oni su odlučili tu priču staviti ne u drugi, već treći plan. Kažem na to, FUCK U! Upakirali ste jugonostalgiju na posve gadljiv način, imena tako velikih igrača i ličnosti iskoristili za reklamu, ovisno o državi prikazivanja i napravili loš film. Žao mi je. Htio sam vam biti nosilac dobrih vijesti, kvragu, nekom će i ovo biti dovoljno al' nemojte reći da vas nisam upozorio.