Znate li tko je ovaj tjedan u našem malom, od kinodistrubutera zaboravljenom gradiću imao najviše razloga za zadovoljstvo? Oni najmlađi, odnosno točnije rečeno, najmlađe.

Zašto? Razlog je posve jednostavan. Naime, jedino su curice od nekih cca. 4-5 godina mogle uživati u najnovijem animiranom nastavku "Zvončice", dok se odrasla publika (ukoliko nije pogledala nove "Brze i Žestoke") trebala zadovoljiti filmovima koji su svoju hrvatsku premijeru u većim gradovima imali prije hmmm... mjesec dana.  

Big Eyes (2014)

Režija: Tim Burton

Uloge: Amy Adams, Christoph Waltz, Danny Huston, Krysten Ritter, Jason Schwartzman, Terence Stamp.

Žanr: Biografski, drama

Trajanje: 106 min.

No, valjda tu vrijedi ona stara: -Bolje ikad nego nikad-, a kako smo o izvrsnoj krimi-drami "A Most Violent Year" već davno pisali, ovaj put ćemo potpunu pozornost posvetiti drugom 'premijernom' naslovu u našem kinu. Najpoznatiji hollywoodski darker nam predstavlja...  

Biti razvedena, samohrana majka početkom 50-ih godina prošlog stoljeća djelovalo je kao neki skandalozan čin, no Margaret (A.Adams) je bila odlučna u tom naumu te je na brzinu skupila svoju kćer Jane, stvari i uputila se iz ispraznog predgrađa u Sj. Kaliforniji u sunčani San Francisco. Margaret je talentirana slikarica i san joj postati priznatom umjetnicom i živjeti od svog rada, no tko će tih konzervativnih 50-ih kupiti sliku od žene? Za Margaret se sve promjeni kad upozna šarmera i slikara Waltera Keanea (C.Waltz). U strahu kako će joj suprug uz pomoć suda odvesti Jane, Margaret prihvati Walterovu ponudu za brakom. 

Walter ubrzo u svrhu promidžbe dođe na lukavu ideju izlaganja svojih i Margaretinih slika u jednom jazz klubu. Kad se jedna od gošći zainteresira za Margaretinu sliku djevojčice s velikim očima, Walter se predstavi kao autor iste. Nakon manjeg skandala s vlasnikom kluba, Margaretine slike dopru do medija i nastane enormna pomama za portretima djevojčica s velikim očima. Walter uvjeri Margaret kako bi zbog prodaje bilo bolje da se on predstavlja kao autor na što ona iz straha od novog razvoda na koncu i pristane....

 

Nimalo ne čudi Burtonova želja za snimanjem ovakvog, njemu neuobičajeno 'normalnog' biografskog filma jer je Margaretina priča itekako zaslužila takvo što. Istina, nije kompletna Burtonova filmografija obilježena isključivo gotičkim, mračnim pričama i ekscentričnim likovima, no ovaj bi lako mogli i opisati kao njegov najintimniji i pritom 'najnormalniji' film u karijeri. Ako bi pak cjepidlačili, onda svakako možemo spomenuti prizor u kojem se Margaret, onako, psihički rastrojenoj 'ukažu' deformirane, krupne oči kupaca koje susreće u dućanu (podsjetilo me na videospot grupe Soundgarden i njihove pjesme 'Black Hole Sun') ili kad  nakon višetjednog, gotovo zarobljeničkog oblika slikanja u svom ateljeu jednom prilikom ugleda svoj odraz u ogledalu, no to je zanemarivo kad se prisjetimo sličnih, bizarnih prizora iz njegovih prijašnjih filmova.  

Za uvjerljiv prikaz tako životopisnih likova, njihovih osobnih poniranja i uspona, Burton je trebao pronaći i savršene glumce, a kud ćeš boljeg izbora od brilijantne Amy Adams i dvostrukog oskarovca Christopha Waltza. E, paaa..hmmm... naš dragi Christoph je za razliku od sve bolje i zrelije Amy, bojim se upao u limb glumačkih stereotipa. Istina, ostao je dopadljiv, šarmantan i kad ga mrzite, a potom i ekspresno psihotičan i karikaturalan lik, no takav inače hvalevrijedan kameolonski pristup glumi je u njegovom slučaju postao hendikep. Počeo je do boli preglumljivati i slagati grimase kakve smo u njega već i suviše puta viđali, a kad stvari stignu do točke u kojoj vam njegov inače simpatični austrijski izgovor engleskog počne zvoniti u ušima, onda je vrijeme za drastične promjene. Dobar je on, al' zbog tog 'preglumljivanja' ovaj put nije niti približno mogao parirati fantastičnoj (ponovno) Adamsici.  

Posljednjih 7-8 godina, čini se kako nije napravila niti jednu pogrešnu odluku i prava je šteta što joj unatoč impresivnih 5 (!) nominacija za Oscara do sad nisu dodjelili niti jedan kipić. Toliko o fucking Oscarima. Amyna poprilično emotivna i suzama ispunjena izvedba lika talentirane slikarice Margaret Keane je inače zicer za nagrade, no prošle godine to ipak nije bilo dovolnjo kako bi zasjenila Julianne Moore. Zlatni Globus za najbolju glumici u kategoriji komedije/mjuzikla joj je na kraju ipak pružio kakvu-takvu zadovoljštinu.

Što se tiče ostalih glumaca, valja eventualno spomenuti veterane Terencea Stampa i Dannya Hustona koji su svoje role odradili na zadovoljavajući, profesionalni način. Scenarij je poput i same priče o Margaret i Walteru, intrigantan, na momente duhovit, šaren i zabavan, a s druge strane prilično nezgodan, ružan i pomalo gadljiv. Burton je pak svoj dio posla odradio sasvim solidno i čak bi rekao, opušteno, i premda ovaj film nećemo pamtiti kao njegov kreativni vrhunac, sigurno će nam ostati u sjećanju kao njegov do sad 'najnormalniji' redateljski uradak.