Mila majko, užasa! Znam da postoje u filmskoj kalendarskoj godini oni, određeni tjedni kad se uhvatimo za glavu od muke zbog mizerne ponude premijernih naslova, no naše kino je ovaj tjedan u program uspjelo 'ugurati' ne jedan, već dva očajna 'noviteta'. Rekoh sam sebi: -Ajde, ima hrpa dobrih stvari i van kinoponude, ne trebaju ti ovakva sr...a, no vrag mi nije dao mira.

Dying of The Light (2014)

Režija: Paul Schrader

Uloge: Nicolas Cage, Anton Yelchin, Alexander Karim, Irène Jacob, Adetomiwa Edun, Robert G. Slade....

Žanr: Triler, drama

Trajanje: 94 m

 

Dal' me na gledanje ovog očajnog filma ponukao respekt ka ranim scenarističkim (Obsession, Taxi Driver, Raging Bull, The Last Temptation Of Christ...) odnosno redateljskim (Blue Collar, Hardcore, Light Sleeper, Affliction...) radovima legendarnog Paula Schradera ili čista, nevina radoznalost otkrivanja uzroka i razloga zbog kojeg su se redatelj i glumci javno odrekli ovog filma?

Evan Lake (N.Cage) je višestruko odlikovani C.I.A.-in agent koji se nakon pustih godina uredskog posla žarko želi vratiti na teren, no njegovi nadređeni nažalost misle suprotno. Suočen s liječničkom dijagnozom o uznapredovaloj fronto-temporalnoj demenciji, Lake od svog kolege Schultza (A.Yelchin) sazna i kako su se pojavili tragovi koji ukazuju na to da je njegov nekadašnji tamničar, Muhammad Banir (A.Karim) suprotno mišljenju agencije ipak živ. Lake informaciju proslijedi svom šefu, no ovaj misli kako su te sumnje neosnovane i kako Lake zbog bolesti polako gubi razum. Lake odluči uz pomoć Schultza sam pronaći svojeg zakletog neprijatelja....

Jeste pročitali ovaj kratki sinopsis? Jel' tako da vas podsjeća na primjerice svaki drugi, treći ŽNJ akcijski triler Dolpha Lundgrena ili primjerice Stevena Seagala? Pa zbog kojeg vraga je ovo čudo uopće primirisalo kinima? Hmm.. prevrtimo ipak lagano traku unatrag. Stvari su pošle po krivu daleko prije negoli je neki muuudri distributer zbog Bog zna kakvog razloga otkupio prava na prikazivanje ovog sr...a.

Dakle, ova tužna i pomalo ružna priča, vuče svoje korijene u sad već davnu 2010. kad su snage trebali udružiti kultni danski redatelj Nicolas Winding Refn i Paul Schrader. Refna bi dopala režija, Schrader bi zgotovio scenarij, a pred kamerom bi se pojavio Harrison Ford. Zvuči kao formula za jeb..o dobar film, no Refn ipak nije imao mira. Žudnja za snimanjem "Drivea" bila je daleko jača (to mu nikako ne možemo zamjeriti) i Schrader je u cijeloj priči ostao glavni i odgovorni. Protekle su još 3 godine i na kraju je službeno objavljeno kako će Schrader režirati film po svojem scenariju dok će Refn svoj obol pružiti kao izvršni producent. Forda je zamjenio Cage, a uskoro su svoje uloge 'zakaparili' i mladi Anton Yelchin odnosno, pomalo zaboravljena Irène Jacob.

Nije se to na prvu sve skupa činilo ni tako loše. Schrader je meštar kad su u pitanju posrnuli, drsko zaboravljeni junaci, a ideja o sučeljavanju dva mrska neprijatelja nagrižena teškim, smrtonosnim bolestima (lagani spojler, al' kog briga) vuče i kojekakve alegorije o životu i smrti, no ovo nije ispalo dobro. Schrader je tvrd orah i njegovi kreativni sukobi sa studijima, odnosno, producentima nisu neka osobita novost (prisjetimo se samo priče oko snimanja prequela "Exorcista"), a kad su poslije snimanja počele curiti informacije kako su u post-produkciji Schraderu producenti 'oteli' još jedan film, sve je ukazivalo na još jednu katastrofu.

Dal' je Schrader u svojoj verziji priče žestoko opalio po vladinim agencijama, uzburkao diplomatske krugove antipolitičkim porukama ili su neki drugi razlozi prevladali, sad više nije niti bitno. Ugovor mu nije dozvolio da kaže nešto više, no uoči premijere, on sam je uz podršku Cagea i Yelchina, javno pozvao potencijalnu publiku da bojkotira gledanje 'njegovog novog filma, s čim se na kraju balade i sam slažem. Završni rezultat je apsolutno negledljiv, dosadan i posve loš film, kojeg je montirao netko bez ikakve ideje i vizije.

Mogao je ovo biti film u kojem bi hvalili uvjerljivu, žestokim emocijama nabijenu glumu davno posrnulog Nicolasa Cagea. Film koji bi nakon godina zaborava označio veliki povratak Paula Schradera, kako scenaristički, tako i redateljski. Na Schraderovu i našu žalost, ovo je ispao film kojeg nitko ne želi, film kakav bi prilikom TV premijere, laganim potezom daljinskog upravljača brzo 'prešaltali'. Zašto je uopće dobio prostor i vrijeme u našem kinu (i to mjesec dana nakon ostalih kina u većim gradovima), ne želim ni znati.