Listopad je, kiše ne da su počele nego samo najavljuju one koje će tek doći, a mi brate spremni ko EU za izbjegličku krizu

Kiše su tako poetične.

Kiše su stvorene za pisanje.

Vrijeme je da i moji zahrđali prsti počnu ponovo prebirati po tipkovnici, ali ne kako bi pisali o tome što je na nekoj press konferenciji rekao neki direktorčić, ravnateljčić, voditeljčić, već kako bi se podsjetili na dane kada me prala žuta minuta i samo je pisanje bilo terapijski način da iz sebe izbacim svakodnevnu jadikovku.

Podsjetim vas na neke odlične i/ili užasne stvari, pojave, fenomene. Ljude. Ideje. Djela i nedjela.

Kada zatvorim oči vidim ljubičastu boju. Zašto je tako, možda će mi odgovoriti okulist. Ili psihijatar. Do tada, svoju žutu minutu, bujicu koja se prelijeva sa polja sinapsi u slova koja čitate, i dalje nazivam Ljubičastom minutom.

Pa krenimo u korak s vremenom, krenimo od te kiše.

U subotu je cmoljila cijelo jutro. Ključna riječ je subota. Slobodna subota, namijenjena superzabavnim, ultrauzbudljivim stvarima koje MORAM ostvariti da poslije ne bi kukala kako se nikad nemam vremena za sebe.

I onda ta kiša. Pljucka, prvo onako namjerno zaj...va, daje ti nadu da se neće raspojasati u ritmu muzike za ples, navlačim duge rukave i nove patike, krećem u šetnju bez kišobrana jer želim opaliti savršenu fotografiju zapjenjenih valova.

Zamalo završim u zapjenjenim valovima dok se približavam drugom mulu, pregledavam ostatke ljeta koje kao da je more izbacilo na plažu: bivšu birtiju, tzv.P.O. (plažni objekt iz snova Anke Mrak Taritaš), smeđu bljuzgu zapletenih morskih trava, izblijedjelu škrinju s natpisom KUKURUZ-CORN-MAIS, ostatke plastičnih ležaljki koje je netko okovao lancima.

Sve se to pjeni pred mojim očima koje ne želim zatvoriti jer UŽIVAM u trenutku, baš tako, nema nikoga na potezu od uvalice do Falkensteinerovog Zanzibara osim mene i fotoaparata.

Poslijepodne se otvara neko drugo godišnje doba.

Oblaci su se spakirali i napustili Petrčane kao da ih nikad nije ni bilo, a more se počelo svjetlucati i zavoditi me besramnije od trbušne plesačice.

Nije bilo sumnje da se neću odazvati pozivu i zaboraviti da imam ženske reproduktivne organe koji su kada ih izložiš mokro-hladnim senzacijama skloni osveti.

Povratak u grad bio je neizmjerno melankoličan. Em je završio slobodan vikend, em je ponovo počela kiša.

Zadar ima mnoge ''besplatne'' naj-najkalice, jedna od njih je Zalazak sunca, a druga bi mogla biti Kiša.

Uvrstiti je u turističku ponudu sasvim je otvorena opcija.

Jedinstven doživljaj svakog prosječnog građanina koji se kreće od točke A do točke B, recimo od Gradske knjižnice do semafora na Lipotici, vrhunska je zabava u kojoj se preporuča imati čvrste živce, gume ili potplate.

Ovisi koji je vaš stil kretanja.

Postoje već legende o određenim ulicama, točnije, bazenima u koje se u vrlo kratkom kišnom izlijevanju one pretvore. Stotine poziva koje dobiju dežurne službe rezultiraju tzv. listama prioriteta koje iste moraju sastavljati i krenuti u akciju.

Lete ptice, lete avioni, a kod nas brate i šahtovi. Zar je moguće da jedna ''prosječna'' kiša (barem po litraži) u roku od svega tri sata u brojnim dijelovima grada stvori niz problema, počevši od prometnih avantura do onih žešćih ''izljeva''?

Kada će se rješiti one, kako su ih to neki čelni ljudi nazvali, ''crne točke'' grada?

Listopad je, kiše ne da su počele nego samo najavljuju one koje će tek doći, a mi brate spremni ko EU za izbjegličku krizu.

U činjenici da se na nekim prometnicama surfa pješke ili na sva 4 kotača nema ništa poetično pa je vrijeme da zaključim ovaj tekst i malo zatvorim oči.