Jadna mala Luce, toliko se dugo namještala pred mobitelom, nanijela Hello Kitty sjenilo, maskaru i ruž, i sad da joj one gadure iz 4. C dislajkaju selfie! Pa to je nečuveno!

Zamišljam kako bi kretenski izgledala sljedeća scena: sjedimo u kafiću, sestra i ja, dečko i ja, nebitno, razgovaramo o nekoj temi, ozbiljnoj ili manje ozbiljnoj, a svakih nekoliko rečenica koje izmjenimo, netko od nas podigne palac u zrak.

Totalna budalaština.

Kad se uopće diže taj palac i zašto bi se uopće trebao podizati?

Možda je bolje da prestanem pisati o dizanju... i jednostavno pređem na samo taj vražji PALAC U ZRAKU. To bi kao trebalo simbolizirati slaganje s konstatacijom. To bi trebalo značiti odobravanje; potvrdu. Jedno veliko DA, TAKO JE, IMAŠ PRAVO, SLAŽEM SE. ''LAJKAM''.

Ali zašto trošiti dah, zašto trošiti prste po tastaturi (naravno, shvatili ste već da aludiram na dopisivanje na Facebooku) kada imamo jedan prekrasan nebeskoplavi istaknuti palac.

Ovo je relativno novija opcija koja se pruža na Facebooku u chatu i naravno, kao i sve dosadašnje novitete i mogućnosti koje se uvode na toj u Hrvatskoj najpopularnijoj društvenoj mreži, u kratkom vremenskom roku iste i prihvaćamo.

Iako nam se mnoge od njih u početku čine nepotrebnima, nepožaljnima pa čak i odbojnima, nekako na kraju uvijek popustimo i onda se tim opcijama prepustimo...bez puno razmišljanja o tome znače li one ipak nešto više od same ''nove fore''.

Konkretno, u slučaju Palca u zraku, još više podliježemo brzoj komunikaciji, sve bržoj i sve zaglupljujućoj, još više se prepuštamo simbolima koji naš mozak ponovo dovode pred instant rješenje, pred pucanje u vlastiti stav i kreativnost, vlastiti izraz.

Zašto mene ovo brine?

Brine je možda preteška riječ, no ne mogu prestati povezivati taj Palac s onim što je već ušlo u hrvatski razgovorni jezik - s famoznim Like-om.

Lajkam, lajkaš, lajka (vau, vau!), lajkamo, lajkate, lajkaju.

Sjedi, pet.

Palac gore, kako da ga skratimo, PG? Nije važno, on je tu i koristi se sve više, a sada nam gospodin Zuckerberg Veličanstveni nudi i ono što smo oduvijek sanjali - DISLIKE!

Gdje je bijelo, tu je crno, gdje je yin, tu je yang, gdje je Like, morao bi biti i Dislike, zar ne?

Zamišljam Palac dolje. To je to, zar ne? Hm. Ne, ipak nije.

Kaže Zuckerberg kako bi uskoro opcija Like/Dislike mogla procvjetati i to kroz tzv. emojije koji bi simbolizirali emocije kao što su tuga, ljutnja, iznenađenje i sl. Čini se kako ipak neće riskirati s ugradnjom Dislike-a, jer postavlja se pitanje - gdje je granica, odnosno, koliko će se Dislike samo zloupotrebljavati?

Koliko će maloljetnica biti istraumatizirano kada se ''dislajka'' njihov najnoviji selfie? Jadna mala Luce, toliko se dugo namještala pred mobitelom, nanijela Hello Kitty sjenilo, maskaru i ruž, i sad da joj one gadure iz 4. C dislajkaju selfie! Pa to je nečuveno!

No, vraćam se ja ponovo na ono o čemu zapravo i razmišljam, na tu konstantu ''skraćivanja'', sažimanja, ogoljivanja.

Točno tako. Nudi nam se da manje razmišljamo vlastitom glavom.

Hoće li taj Dislike biti opako oružje, nemam pojma, ali svakako će skratiti i one koji kada im nešto nije po volji, imaju vremena i volje to i napisati, u slučaju Facebooka, komentirati.

Za komentar, kakav god on bio, ipak je potrebno više od jednog klika mišem. Pa čak i onda kada se radi o proširenoj verziji komentara poput ''Sve je to sotonino maslo BOG I HRVATI kako te nije sram to pisatiDOČI ČU TI JA tamo pa ćešVidjeTi''...