Dok se čovjek bar nekako navikne na kinesku hranu, danima je u nedostatku materine spize utjehu primoran tražiti po svjetski poznatim lancima brze prehrane, kojih je ovdje puno - previše. Kinezi prednjače u kopiranju američkog načina života pa su tako KFC, McDonalds ili Burger King doslovce na svakom koraku.

A koraka je dosta kad šetaš od mog doma do jednog shopping centra pa sam se treću nedjelju u studenom nakon odrađenog treninga u Xiaoshanu, velikom i bogatom poslovnom dijelu Hangzhoa, inače domu Jacka Ma i Ali Babe, odlučio najesti kao čovjek i napraviti đir do najbližeg mi McDonaldsa.

Nije to bilo prvi put tih dana, pošto sam upao u krizu koju valjda svi imaju kad shvate kako su sami i da su obitelj i dom daleko, u mom slučaju jako daleko. U par navrata bih se sjetio i one slikovnice za koju mi je otac govorio kako sam je kao trogodišnjak znao napamet jer mi ju je čitao svaku večer prije spavanja - „Pale sam na svijetu", i kojoj sam se toliko puta znao načuditi, te sam u svojoj 26-oj napokon shvatio koja je poruka priče, ili poanta kako smo znali obrazlagati nebrojeno puta tijekom školovanja na satovima hrvatskog. I zato pozdravljam uvrštavanje te meni neizmjerno drage priče u obveznu lektiru. Ali vratimo se priči, jer poanta priče nije kako se od tuge idem toviti u onim slatkim cheeseburgerima i pomfritu (bilo je i toga, ali to nije ova priča).

Budući da nisam baš puno istraživao po Hangzhou jer nisam imao s kim, držao sam se provjerene rute pješice od stana do obližnjeg shopping centra sa slušalicama na ušima i mobitelom u rukama. Sjeo bih tako u McDonalds i spojio se na njihov wi-fi i lutao po našim portalima, fejsu, twitteru, instagramu i snapu, samo neka vrijeme brže prolazi da nemam taj odvratni osjećaj samoće koji se počeo sve češće javljatia kojeg je silna fluktuacija ljudi u lancu brze prehrane na neki čudan način znala ublažiti.

Te nedjelje je sve nekako bilo drukčije. Prvo sam zaboravio ponijeti slušalice, koje ne zaboravljam nikad i koje su neizbježne u mom điravanju, a onda sam uz chickenburger naručio i dvije pite iako u pravilu naručim samo jednu i to s okusom ananasa. I sjednem u kut, pojedem i nastavim tipkati na mobitel, ali ne misleći se puno zadržati jer nemam slušalice pa ne mogu razgovarati preko skypea sa svojima, niti slušati glazbu.

Međutim, prije nego sam odložio „tacnu" i uopće se podigao i krenuo prema izlazu - čujem ženski glas kako izgovara nešto glasnije na hrvatskom. „Pa ti si Davide popizdija skroz, počelo ti se priviđati" - pomislim na prvu i zaključim kako je vrijeme da počnem pakirati kufere i pravac Zadar prije nego skroz skrenem ili pošemerim, kako vam draže. Kad sam čuo i druge naše riječi, ekspresno sam podigao glavu i uz prozor ugledao dvije cure: jednu mi okrenutu leđima dok joj druga nešto govori, objašnjava, zaključuje, a sve na hrvatskom.

Skočim brže-bolje u nevjerici odnijeti taj pladanj sa smećem od prije pojedenoga - i zaustavim se iza njih. Pošto su mi bile okrenute leđima, ostao sam dvije sekunde kako bih ih čuo i potvrdio jesam li skroz poludio. A kako su i one shvatile da sam iza, vjerojatno kako bi prokomentirale što gledam kao tele u šarena vrata, nešto su rekle jedna drugoj. 

Kada sam napokon sa sigurnošću mogao potvrditi da pričaju „po naški", kao iz topa sam ih upitao odakle su. Trudio sam se ostati kulturan, iako je to bilo jako teško pošto su se sreća i adrenalin pomiješali ekspresnom brzinom, ubacivši i ono: „Oprostite, je li problem ako Vas pitam". I skoči jedna od njih sa sjedalice i ispali: „A daj nemoj mi reći da si i ti iz Hrvatske!?"

I tako u gradu od 9 milijuna stanovnika naletim na dvije cure iz Hrvatske, iz Metkovića. I nakon neizbježnih preočitih pitanja o parlamentarnim izborima, jer sam se na spomen tog malog gradića na jugu Hrvatske prvo sjetio Bože Petrova, ali i svojih niželigaških utakmica u tamošnjoj hladnoj sportskoj dvorani koja je nekad gledala najbolje svjetske rukometaše i čiji me posrnuli rukometni gigant podsjetio na jednog iz mog Grada, upamtio sam da se zovu Matea i Tamara.

U strahu da mi ne pobjegnu, pozovem ih na piće u Starbucks, na makijato, i kako je dan bio bez oblaka i imalo smoga sjeli smo vanka za stol. I „divanili". Kao što rade Dalmatinci kad se nađu na kraju svita. Ispričale su mi kako rade za kinesku tvrtku koja se bavi uvozom Badelovih vina i plasiranjem istih na to ogromno tržište i da je u Hangzhou njihovo središte koje će mi rado pokazati.

A meni je bio osjećaj kao Pali kad se probudio iz sna i shvatio da nije sam. Kroz glavu mi je tad prošla ona očeva: „Isus je uvijek uz tebe, ne zaboravi!", kad me ispraćao na aerodromu u Zagrebu. I kada me je na Anfieldu 2013. pitao koja je himna Liverpoola, a ja mu odgovorio: „You will never walk alone".

Svima blagoslovljen Božić i radosnu Novu želi Vaš reporter iz beskrajno lijepe Kine.