Cohen ili Coeni, pitanje je sad? Za mene nije bilo nikakve dileme. Svaka čast Sachi Baronu Cohenu i njegovim egzibicionističkim ludorijama, no birati između njegovog novog filma (op.a. "Grimsby" iliti "(Ne)profesionalac") i onog braće Coen nisam niti trebao. Nestrpljivo sam iščekivao ovaj film još od prvih najava, a kad sam ga napokon ugledao na popisu ovotjednih kino noviteta, osmijeh se polagano razvukao po licu. 

Početkom 50-ih, upoznajemo izvršnog producenta filmskog studija 'Capitol Pictures', Eddiea Mannixa (J. Brolin). Eddie osim nadzora produkcije nad studijskim projektima ima i ulogu osobe koja je zadužena za prikrivanje ili riješavanje eventualnih skandala koje izazivaju studijske zvijezde. I dok Mannix pokušava pronaći riješenje za trudnu i neudanu glumicu DeeAnnu Moran (S. Johansson), par statista otme najveću studijsku zvijezdu, glumca Bairda Whitlocka (G. Clooney). Da bi stvar bila tim i gora, Whitlock tumači glavnu ulogu u najambiciznijem i najskupljem studijskom projektu, povijesnom spektaklu 'Hail, Caesar!'... 

Aaaaaa divote! Tako sam se dobro nasmijao i uživao uz ovaj film da je to prava milina. A moglo je biti loše, užasno, al'... ipak su to braća Coen koja i u najgorim izdanjima (a takva su rijetka kao i kiša u Sahari) pružaju puno više od većine svojih kolega. U svojih, nešto više od 30 godina karijere, ovi genijalci su napravili 17 filmova koji su unatoč njihovom prepoznatljivom autorskom pečatu potpuno različiti. Od krimi trilera i gangsterskih drama, pa sve do romantičnih komedija i vesterna, Coeni su jedinstvenom kreativnošću sebe zacementirali na tronu ponajboljih autora današnjice. 'Hail, Caesar!'? Povratak luckastoj komediji i galeriji čudaka kakve samo oni mogu smisliti.  

Biti ću iskren kad kažem da sam gledanju ovog filma prišao oprezno, bez nekih velikih očekivanja. Kvragu, pa svaki ozbiljniji autor se mora makar jednom poskliznuti na tankom ledu kreativnosti, no mišljenja sam kako se to Coenima već desilo sa slabašnim 'remakeom' kultne britanske komedije "Ladykillers". Niti dan-danas mi nije jasno zašto su se uopće toga i primili, al' valjda je tako trebalo biti, valjda su se kad-tad trebali grubo 'prizemljiti'. 

U ovom filmu to na sreću, nije slučaj. Coeni su se nostalgično vratili u 50-e, u dane kad su filmskom industrijom još uvijek drmale velike filmske kompanije, dane kad su gotovo svi glumci i redatelji bili pod studijskim nadzorom. Naravno, ima toga i danas, no u ono vrijeme je to bila potpuno drugačija priča. Poznata imena nisu smjela niti trepnuti bez nadzora studija, a bilo kakav oblik skandala im se grubo vraćao u lice. Naravno, početkom 50-ih su se nadzirale i još neke iznimno bitne stvari vezane uz filmsku industriju i radnu klimu.

Coeni su vlastitu fascinaciju zlatnom erom Hollywooda i velikih studijskih projekata tako divno povezali u jedan maleni žanrovski kolaž ispunjen duhovitim glumačkim minijaturama, da je to prava milina. Ima tu dakako svega. Vrijeme je to u kojem se koncept velikih studija  pomalo urušavao, što zbog konkurentnosti i velikih troškova, što zbog drastičnog pada gledateljstva uslijed sve većeg uzleta televizijskog programa. Naravno, započela je tad i opća hladnoratovska paranoja, pa su Coeni na duhovit način u priču ubacili i komuniste scenariste (asocijacija na Trumba i ekipu). Centralni lik koji povezuje sve te hmmm... gotovo nespojive elemente i likove je Eddie Mannix (izvanredni Josh Brolin), tzv. 'fixer'. 

Eddie je čovjek za sve. Niti jedan studijski projekt ne prolazi bez njegovog nadzora i blagoslova, a čim bi se pojavili kojekakvi tračevi ili informacije o mogućim skandalima, Mannix bi to riješio niti ne trepnuvši. Njega osobno jedino muči ovisnost o pušenju. Genijalno! Scenarističke duhovite dosjetke i vrckasti dijalozi, u više navrata su me natjerali na smijeh do suza (posebno interakcija između likova koje tumače Ralph Fiennes i Alden Ehrenreich), a kratka al' efikasna pojavljivanja brojnih glumačkih zvijezda (čak i oni koje su Coeni izvukli iz zaborava, šifra. Christopher Lambert) samo su dodatno pojačale taj efekt. Da to nije bio posve osoban dojam, potvrdili su mi i ostali gledatelji u solidno popunjenoj dvorani, koji su se u više navrata grohotom nasmijali. Meni je to dovoljno za potvrdu novog uspjeha braće Coen. 

Neću vas dodatno daviti u svezi brojnih žanrovskih posveta ili alegorija koje su braća ubacila u scenarij, već ću vas 'drito' uputiti ka kinu. Za Boga milog, pa morate i vi sami otkriti neke trenutke njihove brilijantnosti. Vjerujte mi, dobro ćete se nasmijati i zabaviti.