Prošlo je 25 godina otkad je Hrvatska prvi put međunarodno priznata. Kako i priliči, led su probili Islanđani. 19. prosinca 1991. Island je prvi priznao našu državu i nakon toga su krenuli lagano i ostali. Hrvatska je u to vrijeme bila u užasnom ratu i međunarodno priznanje značilo je mnogo.

Odnos prema Hrvatskoj se okrenuo, počelo se pričati o „plavim kacigama“, humanitarnoj pomoći, zazivati Clintona i američke marince, uzdati se u Europu i svijet. Uglavnom, bio sam tek sedmogodišnjak, ali taj trenutak pamtim. Bio je to prvi tračak nade u prenatrpanom i vlažnom podrumu. Puno je to značilo ljudima kojima je svaka dobra vijest  bila dobrodošla.

Nama djeci je to bilo bitno jer je odraslima značilo mnogo, iako sami to nismo razumjeli. U to vrijeme meni je bilo bitnije sakupljati gelere iz fasada kuća uplakanih susjeda i traženje „repova“  minobacačkih granata. Znam, zvuči opasno, ali u vrijeme rata se definicije opasnosti drastično mijenjaju. Slušali smo upozorenja o zvončićima,  slušali tupi zvuk neprijateljske paljbe, vijesti na radiju.

Može se slobodno reći da ja i moja domovina dijelimo podosta zajedničkog. Ja sam stariji od međunarodnog rođendana naše države, ali djetinjstvo smo prošli zajedno. U tim ranim danima među ljudima je vladalo zajedništvo, jer se drugačije nije moglo. Stiskali smo se u podrumu susjeda koji je jedini imao kakvu-takvu sigurnost, brali jabuke s jedinog stabla, gledali jednu televiziju, kad bi bilo struje. Iako teško vrijeme, bilo je tu i smijeha, bilo je i suza.

Kao dijete neke stvari ne shvaćaš do kraja i na svijet gledaš pojednostavljeno i zaigrano.  Odrasli su znali što se događa i mi smo na neki način shvaćali ozbiljnost situacije samo gledajući njihova lica. Kako sam tada bio dijete, u figurativnom smislu je i naša država bila u povojima, novorođenče. Kao i svako drugo novorođenče, najbitnije je bilo da preživi, da bude zdravo, da se otrese tih početnih poteškoća. Rat se teško može nazvati samo poteškoćom, ali shvaćate poantu.

Rat je završio neke četiri godine nakon toga, vrijeme je bilo da se uče prvi koraci, da se odgaja i uči. Onaj prvi period iza rata je nekako odisao optimizmom, počele su se graditi porušene kuće, stizala je nekakva međunarodna pomoć, nije se pucalo. Uglavnom, nakon dugog perioda se počelo graditi, a ne rušiti. U tom trenutku naše dijete je bilo perspektivno, mlado, puno potencijala. Dvadeset godina nakon toga?

E, dvadeset godina nakon toga, naša država puni 25 godina i ne izgleda kao netko tko je ispunio svoj potencijal. Ako je vjerovati anketama, većina građana smatra kako ne ide ni u pravom smjeru. Hrvatska u ovom trenutku izgleda kao prosječan  dvadesetpetogodišnjak koji u njoj živi. Nije mi cilj uvrijediti nikoga, ali ako pogledamo bilo kakvu statističku kategoriju (osim broja sunčanih sati i otoka), mi smo u najboljem slučaju donji dio prosjeka EU.

Ako našu državu gledamo kao mladića, on je sitnije građe, ali lijep, žica starce da pokrije troškove, odustao od faksa iako je još na njega upisan, radi tijekom ljeta u kafiću. Naš „Hrvatko“ svoju plaću od ljeta potroši do Nove godine pa opet žica roditelje, vodi se svojim vlastitim željama, sklon je predrasudama i govorili su mu da je pametan i lijep dok je bio mali. Odrasli mu stalno govore da mora naučiti raspolagati vlastitim novcem, ali njemu je draže posuđivati okolo kad zagusti.

Na svoje susjede voli gledati svisoka, objavljivati selfije na fejsu, dičiti se kako je lijep. U biti je osrednje obrazovan, premalen da bi se ugurao među frajere, siromašan. Ipak, dobrodušan je s par karakternih mana, velikog srca, ali temperamentan. Puno toga mu je odredilo teško djetinjstvo, jer dok je susjeda Slovenija odrastala u miru, on se borio za život.

Ta je susjeda sad također sitna, ali sa završenom višom, otvorenijih pogleda na svijet, sa stambenim kreditom i osrednje plaćenim poslom. Koji su zapravo razlozi toga da smo mi tu gdje jesmo? 25 godina nakon strašnog početka nalazimo se u sadašnjosti koja nije baš bajna.  Država nam grca u dugu, mladi iseljavaju, školstvo korak iza aktualnog znanja, zdravstvo preko ruba održivosti...

Politika  sigurno nije napravila što je mogla, brinuli su o sebi, izgovor tražili u teškom djetinjstvu, ignorirali sutra. Možda je sad kasno brinuti se za mnoštvo dvadesetpetogodišnjaka, a sa stajališta vodećih političkih stranaka je možda i bolje da idu van jer ionako taj dio populacije ne voli izlaziti na izbore. Podijeljeni tabori  sviraju svoju pjesmu koja mijenja samo pokoju notu, ali zašto bi i mijenjali kad im opet netko dolazi na koncerte?

Možda sam malo prekritičan, ali tko bi bio sretniji od svih nas da su stvari bolje? Razlika između prosječnog političara i Tonćija Huljića i nije neka, uvijek isto, uvijek prolazi, iako je loše. Zamislite da smo 25. rođendan dočekali bez brige o vanjskom dugu ili, još bolje, da nas i ne zanima tko je na vlasti.

Možda stvari budu bolje za sljedećih 25 godina, možda je već sad nekima bolje. Kako u vlažnom i prenatrpanom podrumu nije sve bilo loše, nije ni sad. Neki možda upravo iz ove situacije izvlače najbolje, radujući se gelerima iz naše fasade...