Napokon nam je došla zima. U našim krajevima se mjerila rekordna bura, ledilo je more, cijevovodi, jezera. Ljudi su padali po ulicama, snijeg je padao u unutrašnjosti, a živa u termometrima. Glavna vijest je bila gdje je temperatura bila niža.

Pitali su se ljudi i gdje je Predsjednica, ali važnije je pitanje bilo kad će popustiti ova neizdrživa hladnoća. Pojavila se hrpa videa i fotografija ljudi koji su namjeravali uhvatiti poseban trenutak zaleđene obale ili automobila. Zanimljiva je ta čežnja da se sve dokumentira.

Ganjanje trenutka kad će vaš mobitel škljocnuti i uhvatiti originalni prizor koji je uslikan već stotine puta prije vas. Znate ono, anđel u snijegu, bacanje vrele vode na debelom minusu ili slika vašeg današnjeg ručka. Slikanje pored nekakve znamenitosti kao u mom slučaju ili jutarnje kave kao u slučaju većine, je obavezna rutina. Teško je kod ovakvih stvari biti originalan, ali ljudi se trude.

Video uradak bure na Paškom mostu vam nije nešto oriđiđi  ali vam barem neće navući probleme sa zakonom na vrat. U vremenu kad svaka pjesma zvuči isto, svaka fotografija oponaša face s instagrama, dečki nose identičnu frizuru,  originalnost zbilja spada u raritete. Ja sam imao tu nesreću provesti  šest sati u jednom trgovačkom centru na zapadu.

Kao većina muškaraca (onih pravih stereotipnih koji ne uživaju u lutanju trgovinama) ja sam sjedio na onom kauču predviđenom upravo za to;  dehidriranog, nervoznog i nezainteresiranog pratitelja boljeg kupca. Gledajući naokolo vidite ljude koji izgledaju kao kopije jedni drugih, natovarenih vrećicama brendova, zabrijane glave i punđice na vrhu, gležnjača i šalova.

Puno je tu jasnih stvari, konzumerizam i materijalizam, površnost ili moda i o tome je sve jasno. Kako netko može na -13 stupnjeva nositi hlače za „poplavu“  i to praktički bez čarapa je već misterij. Glavni trend koji se lako primjećuje je taj da u vremenu kad vam je dostupno toliko različitih stvari, ljudi nose jako ograničen broj stvari, odnosno jednaku robu, obuću, kape...

Valjda je utjecaj poznatih ljudi i modne industrije toliko jak da je lako diktirati što je u ovom trenutku „in“ i ljudi koji to prate i prihvaćaju. Kupovanje radi kupovanja, šetnja u  izdanju radi kojeg će generacija za 10 godina umirati od smijeha, djeca koja se valjaju  po podu u histeriji jer im je uskraćena nova igračka ili jednostavno prepipavanje robe na vješalicama. 

Trgovački centar je središte društvenog života, direktno u smislu da ljudi kupuju u društvu, indirektno u smislu da se sve to kasnije objavi na društvenim mrežama. Moje sjedenje na „kauču za muškarce“  u društvu ostalih nesretnika je isto tako obrazac. Bilo nas je podosta u tom redu utučenih, zaboravljenih, zagledanih u izlaz trgovine.

Većinom lijepše polovice su za to vrijeme uživale u pregledavanju stvari koje neće nužno kupiti, ali valja ih pogledati, dodirnuti, uslikati... Uglavnom, nije  mi namjera da me žalite, sam sam odlučio vidjeti tu grobnicu originalnosti i stila. Dobro, ne baš sam, ali dao sam se nagovoriti, uostalom, pobrinuli su se za nas da se ne dođe do rastave pa uvijek imate jedan sportski dućan na deset onih „ženskih“.

Poanta je bila u tome da ljudi stvarno izgledaju identično. Posebnost je stilski gledano rezervirana za prosjake i boeme, onaj tko si ima dovoljno za priuštiti kupuje točno ono što kupuje onaj ispred i iza njega. Davni rituali impresioniranja partnerice su zamjenile vrline poput strpljivosti i platežne moći. Ako kojim slučajem želite kupiti nešto što u ovom trenutku nije moderno, osuđeni ste na uzaludno treženje ili odustajanje i izgledati poput svih drugih.

Osnovni model kako i živi svijet funkcionira je prepisivanje. Bilo da je u pitanju moda, stil ili dijeljenje stanica u živom organizmu. Žene će svoj uzor pronaći u osobi koja je ikona stila, muškarci će poželjeti izgledati kao pjevač iz omiljenog benda ili nogometaš. Industrija zadužena za prozvode koje ćete vi odjenuti nema ni volje ni resursa brinuti o vašim posebnostima, ona brine o tome da  kupite i slijedeću liniju njihovog proizvoda.

Posebnost je nešto što vrijeme lagano gazi. Svejedno je nalazite li se u Zadru, Beču ili Londonu,  na raspolaganju vam je isti fast food, isti lanac trgovina, isto kino ili kafić.  Nije se stoga čuditi da prepisuju i ministri, profesori, učenici i glazbenici. Uostalom, svi oni će vam reći da i drugi to rade. Pomalo je ironično da se i odgovor na neoriginalnost prepisuje. Ja se trudim biti originalan pa ću ovu kolumnu završiti bez zaključka.

Znam loše je ali žurim kod frizera, želim i ja onu punđicu, pozdrav!!