Ufff.., čovječe! Niti godinu dana prije, samo bi me đavo i psi pakleni potjerali u kino na gledanje nekog hrvatskog filma, al' ono što je ne tako davno bilo nezamislivo, pretvorilo se u čisti užitak. Razlog? Paaa... svodi se na tri imena. Neeee... nisu Otac, Sin i Duh Sveti već, Juka ("Ti Mene Nosiš"), Sviličić ("Takva su Pravila") i Matanić ("Zvizdan"). No, unatoč divoti tih snažnih filmova, koncem prošle godine, kroz glavu mi je ipak prošla jedna misao: - A što sad? Jesmo li dotakli zenit i ponovno padamo u blato i mulj prosječnosti?

Odgovor na tu dilemu i pomalo uznemirujuću misao se krio naravno, u kinima. Za moje ufanje u hrvatsku komediju će proći još dosta vremena, al' drame...eh da... za drame smo uvijek bili pravi meštri. Izreži patetiku i po milijuntni put viđena scenaristička rješenja i... moglo bi biti nešto. Štafeta je ovaj put pala u ruke veterana hrvatske kinematografije, Zrinka Ogreste. A dal' dotični gospodin ima još snage u nogama, pročitajte u nastavku teksta.

Vesna (Ksenija Marinković) je patronažna sestra koja se prije 20 godina s djecom preselila iz rodnog Siska u Zagreb, bježeći od netrpeljivosti i mržnje. Život u Zagrebu pružio je Vesni novu priliku, no duhovi prošlosti ubrzo naruše taj mir. Tek što je pušten iz zatvora u Haagu, Vesni se telefonski javi suprug Žarko (Lazar Ristovski) sa željom da vidi nju i djecu. Kćer (Tihana Lazović) i sin Vladimir (R.Budak) niti ne žele čuti za to i Vesna mu jasno da do znanja da je on davno odabrao J.N.A., a ne nju i djecu. Žarko se iskreno pokaje zbog svoje odluke i Vesna unatoč protivljenju djece nastavi komunikaciju s njim. Ubrzo na površinu isplivaju novi problemi... 

Neš' mi ti priče? Krivo. Naizgled, ovo je klasična komorna drama s ljubavnim elementima i nekim tipičnim Ogrestinim opsesijama, al' da je to uistinu samo tako, onda ne biste niti čitali ovaj tekst. Pred vama se nalazi jedan izuzetno intrigantan film, koji, ruku na srce, neće leći baš svakome, al' će vas itekako dobro prodrmati. 

Ljubav, oprost, preslika hrvatske današnjice? Svakako. Sve je tu, no, ovaj film nudi i mnogo više. Zrinko Ogresta i Mate Matušić (scenarist) pobrinili su se da ne gledamo nešto već viđeno. Okovi začahurene i sterilne hrvatske kinematografije snažno su popucali i sve je jasnije kako smo napokon počeli pratiti svjetske trendove. Sloj po sloj, Ogresta nam polako 'ljušti' priču i ogoljuje svoje protagoniste. Dal' je baš sve kako se čini? Kakve tajne krije prošlost i što li će nam novo otkriti? I kad već pomislite kako ne postoje iznenađenja, dogodi se ta posljednja trećina filma. Vauuu! Koji preokret.  

Što se ovo upravo desilo? Pogledavam oko sebe i u polumraku male dvorane na licima tek rijetkih gledatelja vidim presliku svojeg zabezeknutog lica. O da, to je to. Onaj isti, mnogima osporavani i predvidljivi redatelj, izvukao je iz rukava ne asa, već poker aseva i bacio ga svima direktno u facu. Začepile su se zajedljive gubice, zavladala su tišina i respekt.

To radikalno scenarističko riješenje vam naravno neću otkriti, al' ću ga itekako pohvaliti. Nije ovo rasplet tipičan za hrvatske filmove. Napokon smo sazreli. Napokon smo postali direktni i upečatljivi. Sugestivna kamera i kadrovi, tragovi mrvica koje se scenaristički kriju na svakom kutku, al' dvosmisleno ne otkrivaju cjelinu. Sve, al' baš sve štima. Poštovani gospodine Ogresta, 'mea culpa'. Niti ja osobno nisam bio veliki ljubitelj vašeg opusa, al' s ovim filmom ste me (a vjerujem i mnoge druge gledatelje) ugodno iznenadili.

Priču dakako prati i savršeni glumački ansambl predvođen nikad boljom Ksenijom Marinković i veteranom Lazarom Ristovskim, a kurizioteta radi, spomenut ću da se uz našu Tihanu u filmu pojavljuje i još jedna Zadranka, Ivana Buljan Legati. Dakle, strahovi oko budućnosti naše kinematografije za sad su neutemeljeni, a što nas još čeka, morat' ćemo sami otkriti. Treba li vas još nagovarati da svratite do kina?