Jednom davno, ne znamo točno ni kad ni gdje živjela je jedna djevojka. Bijaše dobra i poslušna, pjevušila je dok je prala podove i znala je kuhati da bi se i kuhar u restoranu s Michelin zvjezdicama posramio. O njezinoj vanzemaljskoj ljepoti čulo se nadaleko.

Naravno, nije poznavala nijednog muškarca sve dok jednog dana u njezino selo nije došao princ na konju bez kakva određena razloga. Bio je visok, plav, zgodan i zaljubio se u nju na prvi pogled. Dobra je djevojka odmah pristala udati se za njega i živjeli su sretno do kraja života.

Koliko smo puta pročitali bajku sa sretnim završetkom koji se uglavnom uvijek svodi na vjenčanje glavnih protagonista. Ubacite još pokoje fantastično biće i začinite s malo borbe između dobra i zla. Od malih smo nogu vjerovali u istinitost maštovito ispisanih redaka priča i divili se ilustracijama neobičnih bića koja su oživljavala noću prije odlaska na počinak.

Naposljetku smo se suočili sa surovom stvarnošću nepostojanja magije. Naučili su nas kako su u bajkama bića i događaji izvor fantastike koji nas uče moralnim vrijednostima te da nisu ništa drugo nego fikcija. Pitam se onda, zašto djevojke i dalje misle da će jednog dana doći Prince Charming i da će svi problemi magično ispariti?

Nisu li upravo bajke, ljubavni romani i filmovi krivi za žensku percepciju savršenog partnera? Pepeljugi je bio dovoljan jedan ples da se odluči udati za princa kada je vidjela nepreglednost njegova dvorca i blistavi zlatni interijer. Trnoružicu je zadovoljio jedan poljubac stranca isto kao i Snjeguljicu, a zanimljivo je da su svi odabranici njihova plemenita i čista srca bili imućni i moćni vladari koje nisu ni poznavale.

Zar nisu mogle nekog priprostog seljaka odabrati za oca svojih potomaka? Jesu, ali onda curice diljem svijeta ne bi mogle sanjati o raskošnoj bijeloj haljini i dijamantu na prstu. Ne bi odrastale u fantazijama o savršenom danu kojeg bi isplanirale do zadnjeg detalja, zadnje latice ruže i zrna riže.

Ne bi mogle stvarati lažnu predodžbu o ljubavi, o savršenom muškarcu koji ne gleda druge žene i proste filmove. Da, takav je onaj pravi. Može staviti kvačicu ispred svih 7 znakova da je on savršen muškarac iz Cosmo članaka. Takvi postoje jednako kao i hobiti.

Koliko žaba trebam poljubiti dok se jedna ne pretvori u princa, pitaju se djevojke već razočarane po tko zna koji put uvidjevši da se sve više udaljavaju od sretnog završetka. Možda samo, kada bi se zapitale tragaju li za stvarima ili istinskom slobodom. Stvari ne mogu ispuniti ni najpraznije duše ma koliko sjajile. Hladnoća veličanstvenoga dvorca ne može ugrijati srce niti nova haljina sakriti tugu u očima.

Je li i ljubav fantastika? Postoji li samo u briljantnim umovima pisaca kao ideja nečeg prelijepog i nedostižnog poput rijetkog dragulja kojega samo sretnici mogu pronaći? Svatko od nas može biti junak svoga života ne čekajući drugoga da nas izvuče iz truleži vlastite egzistencije. Ponekad je dovoljno samo vjerovati da se fantastika može preliti u stvarnost.

Jer ljubav je magija u našem svijetu. Našem jadnom, iskvarenom svijetu koji svakoga dana sve više krvari i moli za pomoć. Ljubav je poput magične prašine koju držite u šaci i pazite da vam ne iscuri kroz prste. Možda ćete s vremenom izgubiti malo, prosut će se jer ste bili nepažljivi, niste dovoljno čvrsto stisnuli šaku.

Na ovaj svijet dolazimo ili s punim šakama ili s tek kojim obrisom na dlanovima. Iskoristite ju mudro.