Kako to već inače biva, nakon par sušnih tjedana u kinodvoranama se iznenada pojavilo ne jedan već nekoliko filmskih naslova vrijednih vaše pažnje, vremena (i šoldi). Količina testosterona je nadjačala skriveno dijete u meni pa sam se na kraju umjesto raskošne i specijalnim efektima krcate, najnovije adapatacije Kiplingovog literarnog remek-djela "The Jungle Book" ipak odlučio na gledanje filma koji definitivno nije za svačije oči.  

Obožavate visokoadrenalinsku akciju ispunjenu nasiljem? Ludi ste za pucačkim videoigricama u kojima ne birate sredstva niti načine kako bi uništili svoje virtualne neprijatelje? Onda je ovo film koji obavezno morate pogledati! 

Nakon kratkog prisjećanja događaja iz djetinjstva u kojem su ga maltretirala nekolicina dječaka, Henry se budi u nekom čudnom, letećem laboratoriju. Izuzev činjenice da nije u stanju govoriti i da se ne sjeća kako je tu dospio, Henry jako brzo dozna i to da su mu nekoliko uništenih organa zamjenili kibernetičkim. Sve to mu govori njegova supruga, znanstvenica Estelle (H. Bennett). I baš u trenutku kad su Estelle i njezine kolege znanstvenici pokušali osposobiti Henryeve govorne sposobnosti u laboratorij uleti skupina plaćenika predvođena manijakalnim telekinetičarem Akanom (D.Kozlovsky). 

Estelle i Henry u posljednji trenutak izbjegnu egzekuciju pobjegavši u jednoj od sigurnosnih kapsula, no tek što su se prizemljili, druga skupina Akanovih plaćenika otme Estelle, dok Henry sretno-spretno uspije pobjeći. Uz pomoć misterioznog Jimmya (S.Copley), Henry kreće u ubilački pohod na otmičare voljene mu supruge...  

I nije neka osobito mudra i kompleksna spika, zar ne? A čuj, što možeš i očekivati od filma koji je zamišljen kao igrana verzija FPS (op.a. 'first person shooter', prijevod vam nadam se nije potreban) videoigrice? Zašto onda uopće i trošiti svoje vijeme na ovo 'čudo'? Odgovor je posve jednostavan. Zato što vam se pred očima supersoničnom brzinom vrti jedno čistokrvno, je*eno ludilo. E sad, dal' je ovo film za svakog, to je pak druga priča. No, prije negoli vam odgovorim na to, riječ-dvije o autoru i ideji za ovaj projekt.

Godine 2008. u Moskvi je oformljen indie punk rock bend "Biting Elbows". Nakon pustih garažnih uvježbanja i nastupa po kojekakvim gažama dečki su polako stigli i do studija u kojem su 2011. 'skuhali' energični istoimeni debi album. Uspjeh na domaćem, ruskom tlu omogućio im je status najpoželjnije rock predgrupe, pa su ih tako za zaigrijavanje publike na svojim koncertima po Rusiji (uglavnom Moskvi) angažirali i globalno poznati bendovi poput "Guns n' Rosesa" odnosno "Placeba". Zašto vam sad pričam o nekom vražjem ruskom bendu? Zato dragi moji jer je frontman tog istog benda čovjek koji je glavni i odgovorni 'krivac' za ovaj film.

Naime, Ilya Naishuller je mudro zaključio kako je najbolja reklama za njegov bend jedan upečatljiv videospot kojim će, kako 'majčica' Rusija tako i ostatak svijeta ostati zadivljen. I tako je na kraju i bilo. Ilya je u svojoj (videoigricama i Bog te pitaj čim sve ne) 'sprženoj glavici' osmislio, a potom i režirao spot za pjesmu "Bad Motherfucker". Ostalo je kako kažu, povijest. Klikovi na 'Youtubeu' si iz dana u dan rasli, milijuni gledatelja su počeli brujati i zujati o tom, ispaljenom spotu (ukratko, djeluje kao kraća verzija ovog filma), i nije prošlo suviše vremena da se našem Ilyi nije javio proslavljeni rusko-kazahstanski redatelj, producent i scenarist, Timur Bekmambetov ("Nochnoy Dozor", "Wanted", "Abraham Lincoln: Vampire Hunter", "Ben-Hur"...).

Nakon kraćeg upoznavanja i razgovora, Bekmambetov je Naishulleru pružio 'ponudu koja se ne odbija'. Ideja je bila da koncept spomenutog videospota razvije u dugometražni akcijski igrani film. Naravno, Naishuller je u početku bio zaprepašten tom idejom, no na kraju je pristao pod uvjetom da mu se omogući režiranje tzv. 'final cuta'. Bekmambetov mu je rekao da to nije problem jer on ionako nije mislio režirati već samo producirati projekt. 

Naishuller je zbrda-zdola uz malu pomoć gotovo nepoznatog scenariste Willa Stewarta, nažvrljao scenarij (prisutne su brojne reference na neke prilično poznate filmove), no bilo je i više nego jasno kako je ključni segment cijelog filma, akcija. Kako bi to na velikom ekranu izgledalo što impresivnije, Naishuller je angažirao ponajbolje ruske majstore 'parkoura', 'base jumpinga' i ostalih vratolomija. Uz pomoć tehničara i dizajnera, istima je kreirao posebne kacige za glavu na koje su postavljene najbolje i najmodernije GoPro HD kamere. Rezultat? Adrenalinska vožnja kakvu će te pamtiti dok ste živi. No, to naravno nije sve. 

Film je izuzev svojeg frenetičnog ritma (na tragu sličnih žanrovskih ostvarenja poput "Cranka", "The Raida" pa čak i 'arthouse' krimi drame "Lola Rennt") obilježen i enormnom količinom eksplicitnog nasilja, a pod tim mislim 'Takashi Miike style' (ako me razumijete) ekstremnog. To je ujedno i odgovor na ono, gore postavljeno pitanje. Dal' je ovo film za svakog? Mnogi će biti zgroženi i zgađeni, mnogi će biti ogorčeni i razljućeni, a s druge strane, biti će i mnogo onih koji će na sadisitički način uživati u svakom prizoru rasprsnutih glava i tijela raznešenih granatama. Too much? Ovisi samo o vama. Zašto? Zato što ste baš vi gledatelji, Henry.

Ako isključite onaj moralni klik u svojoj glavi, možda ćete uživati, pa čak i biti zadivljeni realizacijom ovog impresivno snimljenog i koreagrafski izvedenog filma, no mišljenja sam kako neće biti puno takvih. Jedna stvar je ipak posve sigurna. "Hardcore Henry" je filmsko iskustvo koje ćete dugo pamtiti. Ukoliko ste i dalje u nedoumici i ne možete si dočarati pravu sliku o ovom filmu, bacite pogled na spomenuti videospot pa će vam sve biti kristalno jasno. I da, Sharlto Copley je je*ena legenda!