Čudan je ovo tjedan u životu jednog običnog, malog Hrvata iz grada nam Zadra. Sve nekako miriše na nostalgiju, prisjećanja na neke bolje, slavne dane, a s ovakvom sivom svakodnevicom postaje izuzetno teško oduprijeti se takvim osjećajima. Suza ponosa i radosti ganula mi je na oku upravo na dan 30-godišnje obljetnice veličanstvene pobjede najdraže nam košarkaške ekipe (mislim da ne trebam ponavljati koji je to događaj bio), a onda se u kinu premijerno pojave ne jedan, već dva filmska naslova obavijena debelim velom spomenutog osjećaja. 

Stvorila se iznenada ona slatka muka za svakog istinskog filmofila, što li pogledati prije? Komičnu biografsku priču o najšeprtljavijem skijaškom skakaču svih vremena Eddieu 'The Eagle' Edwardsu ili onaj o Titovoj prodaji svemirskog programa naivnim Amerikancima? Premda nisam jugonostalgičar i niti polovinu svojeg života nisam proživio u tom sustavu, ipak sam s određenom dozom uzbuđenja prednost dao igrano dokumentarnom filmu Žige Virca, "Houston, imamo problem!". 

Kišno i vjetrovito poslijepodne nije obećavalo punu dvoranu i već sam se lagano pomirio s činjenicom kako bi mogao biti jedini gledatelj (ponovo) u dvorani, no tad sam ugledao dva starija gospodina. Logično, zar ne?  Kvragu, možda su i oni na neki način bili akteri te priče..hmm.. Nije to bio svakidašnji prizor, no niti neko osobito iznenađenje uzevši u obzir sadržaj filma. Houston, mi smo spremni!

U godinama kad je Hladni rat zaprimio razmjere sibirske zime, Sovjeti su odlučili pokazati svijetu tko je glavni 'gazda'. Koncem 50-ih godina prošlog stoljeća, započet je sovjetski svemirski program i što je još bilo gore po Amerikance, započeo je uspješno. S druge strane, Amerikanci nisu imali pravi odgovor. Njihove rakete se se rušile kao trule kruške i pritisak javnosti nad tadašnjim predsjednikom, J.F.K.-em, bio je enorman. Iznenada se riješenje za američke probleme pojavilo u malenoj al' globalno poznatoj zemlji, Jugoslaviji gdje je pod patronatom čelnog čovjeka države započet i famozni Jugoslavenski svemirski program... Istina ili mit?

Neću vam to odgovoriti, a neće niti redatelj filma, Žiga Virc. Zašto ga onda pogledati? Ukratko, zato što je ovdje riječ o jednom primjeru izvanredno osmišljenog i realiziranog igrano dokumentarnog filma. Buni vas ovo - 'igrano dokumentarnog'? Biti će vam jasno kad (i ako) pogledate film. Ono što prosječni gledatelji pak ne znaju, jest činjenica kako se ovaj projekt 'kuhao' u autorovoj glavi već godinama. Točnije, šira javnost je s pričom prvi put upoznata 2012. godine kad je Virc objavio 'trejler' za film na popularnom 'YouTube' kanalu.

Snimke iz najave filma, zakolicale su maštu gledatelja, no isto tako i nekih obavještajnih organizacija (kako iz ovog, tako i onog vremena), tj. medija. Ima li Virc uistinu neke skrivene adute u rukavima i zna li nešto više o jednom od najvećih mitova prošlog stoljeća? Paaa.. i da i ne. Virc je itekako svjestan snage medijskog oblika manipulacije lakovjernih ljudi i služi se svim mogućim tehničkim i zanatskim trikovima kako bi i najrazumijeg gledatelja naveo na neke, očigledno nerealne zaključke. Dakako, stoji ovdje i ona dobra stara izjava kako u svakoj laži postoji i nešto istine, no što je tu istina, a što mit, odgonetka je koju je autor ostavio upravo vama na razmišljanje. 

Ono što nas osobito veseli jest spoznaja kako je ovaj film koncipiran na iznimno zabavan način, a u jednu ruku nudi i poučan osvrt na prošlost. Tko je i za što je sve bio sposoban Tito, mlađe generacije zasigurno ne znaju, no Virc nam je otkrio tek djeliće njegovih lukavih igara s najvećim silama svijeta. Bio on dikatator ili ne, Tito je imao volovska muda i to ću otvoreno reći. Dal' je baš on na ovaj ili neki drugi način pokrenuo lavinu koja je u konačnici dovela do raspada Jugoslavije, ne želim špekulirati, no Virc je zasigurno bacio 'ješku' gledateljima na posve intrigantan i inteligentan način. Parafrazirati ću na kraju izjavu slavnog slovenskog filozofa i teoretičara, Slavoja Žižeka (također nastupa u filmu): -Čak i ako se nije desilo, ne znači da nije istina!-

P.s. starija gospoda iz gledališta su se nakon odgledanog filma nostalgično nasmiješila. Meni dosta. Obavezno pogledati!