Prestali smo biti djeca, zato nas i boli glava

Zvoni mobitel, 9 sati ujutro.

Eee,hitno je! Stvarno je. Hitno da nikad hitnije nije bilo! Jesi u vožnji, možeš li pričati, bit ću brza-  imam samo jednu zanimljivu dojavu.

IZ IKSA U DVICU, FINSKA TREĆA, GOVORI AKO BOGA ZNAŠ?!

Ehm, ne. Ana se rastaje. Kužiš- Ana. Za nju sam mislila da se nikad neće rastati. Baš su izgledali sretno. Mada je ona bila čudna neko vrijeme, kažu ljudi da... Slijedi petnaestominutno trabunjanje o ljubavnici, podjeli imovine, djece i kućnih ljubimaca.

Ja (prije)- saslušala bi. Aha. Da. Ahmm. Je, istina. Točno to. Da, čula sam za to. Je, pretpostavljala sam. Aha. Ok, čujemo se kasnije. Nakon završenog „razgovora" ostajala bi stanjenih živaca ostatak dana jer zašto mi pobogu netko ima potrebu prenositi takvu priču, samim time mi donositi lošu energiju i zamarati me sa nekom tamo Anom koju sam zadnji puta vidjela u školskim hodnicima 1998.? I dok još nisam popila svoju prvu kavu recimo. Zašto? Jednostavno, jer sam sama sebi to dopuštala.

Ja (sada)- Sorry, u gužvi sam. Čujemo se kasnije. Nastavim spavati/voziti/piti kavu/čitati vijesti, u prijevodu- raditi bilo što pametnije od slušanja priče o Ani i njenoj rastavi. Ne nazovem kasnije. 

Puno i previše se zamaramo tuđim životima. Osuđujemo. Trpamo u iste koševe. Znamo SVE o svakome. 

Vidi onu zgodnu plavušu kako hoda uzdignute glave i to u popeticama od sigurnih 15 cm a možda i više. Baš je upadljiva sa ovom atraktivnom odjećom.  Sigurno je glupa ko stup. A i sigurno se dobro udala jer ovo sve na njoj vrijedi moje tri plaće.

Gle onog istetoviranog klošara, kako je jadan. Sigurno je ispred dućana ižicao za tu pivu. I djeluje nekako zbunjeno, ima luđački pogled, ne gledaj ga u oči, možda nas napadne.

Predivan su par, baš na slikama djeluju sretno i zaljubljeno. Zašto ja nemam dečka koji me tako voli i svugdje vodi? 

Nema tih pravila, toliko koševa za trpanje ljudi i  ladica koje bi im trebali  dodijeliti odmah čim ih prvi puta vidimo. Najbolje da svaka osoba ima samo svoju ladicu u koju će ići jer svi smo mi priča za sebe.

Neki primjeri koje sam navela a koje osobno poznajem su sljedeći:

Zgodna žena, plavuša, ima IQ veći od tebe i mene zajedno. Ne, nije se udala „dobro", poduzetnica je, majka troje djece i sad između posla i skupljanja djece po vrtiću ide u teretanu da razbistri glavu od svega. I da, jedino što je isprostituirala u životu bio je njen mozak.

Onaj istetovirani klošar kako ga nazivaš je dečko koji radi za Google. Otišao lik sam na pivu jer tko može raditi 20 sati u komadu, pa čisto eto, da se opusti čovjek.  Bolju odjeću si sigurno može priuštiti ali gle, netko tko ima plaću dvadesetak tisuća kuna uopće nema potrebu dokazivati se  ikome pa ga ni ne dira to što će ga komentirati osobe koje su svoje brđansko- fensi torbice provukle na 24 rate iako ih trenutno ne mogu priuštiti.

Predivan par koji mi svakodnevno iskače na news feed-u sa svojim „we woke up like this", cici mici najdraža ljubavi/ swatkice/ mi zauvijek i slično ima toliko problema naguranih pod tepih da će jednoga dana kad isplivaju na površinu iskočiti na naslovnici 24sata a ne na mojoj.

Sve su nas naučili krivo u samom startu.

Kako si jak. Pravo si muško. Ne plači, dečki ne smiju to raditi.

Predivna si. Najljepša si na svijetu. Prava si princeza.

Dođeš u školu. Ne druži se s njima, iz problematične su obitelji. Ah, vidi kako ONA crta, potrudi se malo i ti. Budi najbolja, uklopi se, druži se sa svima. Veži kosu, sve curice imaju urednu kosu sa rozim ukrasima, reći će ljudi da si neuredna. A ti Ivane, zašto ne igraš nogomet sa dečkima, moraš voljeti nogomet, muško si, kako stojiš sa strane, zar želiš da ti  se svi rugaju?

Što će glupo selo reći sindrom.

Kasnije podjele postanu još gore. Ona sluša cajke, nemam o čemu pričati sa njom. Glupa je. Vidi ovoga metalca, izgleda ko nekakva sotonjara. Bogati-siromašni. Povučeni-otvoreni. Popularni-autsajderi. Umjetnici-matematičari.  Beskonačne podjele.

Takvi nastavimo i dalje kroz život, sa već usađenim vrijednostima upoznajemo nove ljude pa ih odmah gledajmo očima koje su već automatski stvorile predrasudu. Imamo svoju ladicu koja funcionira na princip otvori-utrpaj unutra pa je zatvori. Ne otvaraj je nikad ni ne pokušavaj slučajno otvoriti oči i pogledati malo, ma samo mrvicu  bolje u dubinu.

Nije sve onako kako se čini mada nas svi pokušavaju uvjeriti u suprotno- i okolina a i vlastite oči katkad.

Odrastemo a ni ne snađemo se, utrpamo se u ispeglane košulje jer sad moramo biti ozbiljni. Vremena nemamo a  moramo  juriti za svime osim za pravim vrijednostima.

Prestanemo slušati glasno glazbu.

Ozbiljnije se oblačimo jer eto, moramo zbog posla. Ako dođeš u starkama, nitko te neće shvatiti ozbiljno.

Nemamo vremena za sebe, biti sa svojim mislima i dobro razmisliti o svemu makar proveli 2 sata buljeći u livadu.

A tek zvijezdano nebo u koje smo često znali neopterećeni buljiti. Samo ležati na noćnom kupanju i slušati more. Gitaru. Pjesmu. Iskren smijeh.

Lokve koje smo nekad kao djeca gazili sad zaobilazimo jer u njima vidimo prepreku a ne priliku.

Prestali smo biti djeca, zato nas i boli glava.