E, jesam te. Neće tu biti riječi o abortusu. Osobno sam protiv njega jer ga osobno ne bih napravila ali ako si TI protiv njega- nemoj ga napraviti a druge pusti da rade što hoće, jako je jednostavno. Mene tvoj abortus ne ugrožava.

Reći ću nešto o abortiranim razumima pojedinih profesora/profesorica koje sam imala čast upoznati tijekom svog obrazovanja.

Ono što mi je ostalo u sjećanju bila je moja učiteljica likovnog zbog koje sam dobila prvu jedinicu. Naslikajte temperama ovakvu zdjelu sa voćem, kaže ona  i hitlerski uperi svoj dugi drveni štap u nekakvu staru smeđu zdjelu napunjenu bananama, jabukama i narančama.

Nacrtala sam zdjelu sa voćem, oprala kistove i sa ostatkom razreda nestrpljivo čekala ocjenu.

Nikad neću zaboraviti te razularene oči kad je vidjela da moja zdjela nije ni smeđa, ni stara već- crvena sa bijelim točkicama. Sjedi, to je nedovoljan jedan, izustila je svojim iritantno piskutavim glasićem. Zdjela je trebala biti smeđa.

Ali, niste nam rekli da moramo....

Nema ALI.

Ono što je izloženo- to se crta.

Moja zdjela sa voćem bila je nacrtana savršeno osim malog detalja- nije bila kao i druge. Likovni bi trebao poticati na maštu i kreativnost, zar ne? Ne i tada.

Glazbeni- priča za sebe. Visoki, grlati muškarac, sada član jako poznate klape osoba je zbog koje smo u strahu u kajdanku morali  crtati najsavršenije violinske ključeve i lupetati nekakav taaa-taa-tate-taa-taa prstima po stolu.

Ne dao ti Bog da slučajno pogriješiš takt nekog tamo bitnog pjesmuljka jer bi se izvikao pred cijelim razredom kako to pobogu nemaš ni sluha ni ritma. Njemu ja i Suzzy dugujemo prvi neopravdani sat jer kad imaš takav strah i trepet na glazbenom a zaboraviš kajdanku ponedjeljkom, taj školski sat je bolje provesti izvan učionice .

Žao mi je sada što sam ovo dvoje spodoba iz razdoblja osnovne škole uopće i spominjala jer neće biti mjesta za ostale. A trebalo bi mi jako puno mjesta.

 Za sva ona štrebanja nepotrebnih činjenica napamet, za svako ubijanje naše kreativnosti,  za sve vaše primjerdbe o meni kao vječno  neposlušnoj, samo jedna stvar- mrzila sam vas dok nisam postala svjesna da i vi morate raditi po nekakvim direktivama a van toga nemate ambicije ići jer ste nesposobni, frustrirani i ne volite svoj posao.

Za svaki glupi sastojak nekog još glupljeg jela kojeg smo morali naučiti napamet , jer ako bi izostavili samo jedan, loše nam se pisalo. Osnove kuharstva. Kuharstvo, zgadila si mi tu umjetnost profesorice. Igrom slučaja, zavoljeh je kasnije , ali ne zbog tebe.

Za svaku rečenicu  „ovo se ne uvažava jer je napisano vlastitim riječima a ne citatom autora" koju sam čula na faksu.

Bilo je toga puno, i previše.

Da ne bude sve crno, bilo je tu i nekih profesora koji su svojim pristupom odskakali u moru onih koji su poticali na besmisleno učenje napamet i ubijali svaki oblik kreativnosti i mišljenja svojom glavom.

Svetko Šarić, profesor Hrvatkoga jezika, jedinog nastavnog predmeta iz kojega nisam imala neopravdani u srednjoj školi. Oduvijek sam obožavala književnost ali kada bi nas Svetko nakon pročitane pjesme upitao kako smo je mi doživjeli i shvatili, te zahtjevao da to i obrazložimo svojim riječima,  učenje je poprimalo savim drugu dimenziju.

Ili Tomislav Krpan, profesor njemačkog jezika. Osoba stvorena za prenošenje znanja drugim ljudima. Bez forsiranja, bez nepotrebne strogoće i glumljenja autoriteta a sa takvom lakoćom dvosmjerne komunikacije, čovjek je sposoban od totalnog antitalenta za njemački jezik napraviti osobu koja ga savršeno govori i piše a još mu pritom i usadi ljubav prema njemu.

Prosvjed podrške kurikularnoj reformi? Da, idem sa kćeri. Nadam se da će me iznenaditi broj ljudi na Trgu jer u gradu mentaliteta „šuti, što će selo reći", svaka pametna inicijativa koja ne uključuje sjedenje na špici i odmjeravanja tko je prošao , što je tko obukao, tko je s kim sjedio, ne prođe baš jako posjećeno.

Nadam se da će ova to promjeniti.

Priupitala me jedna nepametna osoba zašto se zamaram ovakvim stvarima kad imam dijete.

Ovakvim stvarima? Pa baš zato jer imam dijete se zamaram ovakvim trivijalnim stvarima kao što je njeno obrazovanje, odnosno njena budućnost.

Oprosti ako ti to smeta, idem skuhati ručak, opeglati robu,  pogledati tursku seriju pa se ostatak dana svađati na nekoj Mama Facebook stranici koja je bolja majka jer dulje doji. Zamaraju me itekako ove stvari jer ne želim da moje dijete danas ima obrazovanje iste „kvalitete" kakvog sam imala ja.

Ne želim da njena crvena zdjela sa bijelim točkicama MORA biti smeđe boje.

Mi nismo mogli bolje ali iduće generacije mogu bolje.

Ukoliko se situacija ne promijeni, svakom generacijom će biti sve više suznih očiju na kolodvorima koje se pozdravljaju sa  sve više onih koji idu dalje u potragu za boljim životom.

Hrvatska može bolje.