Sasvim slučajno, odrastajući uz dvije godine mlađeg brata, zavoljela sam nogomet.

Dok su druge djevojčice imale savršene haljinice i uredno svezanu kosu, ja sam na zgražanje majke dane provodila u dvorištu igrajući nogomet sa bratom i ekipom iz dvorišta.

Brat se i  danas danas kune da sam razvaljivala. Naučio me driblati, skoro pa krvnički se boriti  za loptu i braniti. Utakmice sam gledala sa njim, doduše uvijek u manjem zanosu nego on ali opet- sa velikim zanimanjem.

Sasvim slučajno, 1998. sam bila u Francuskoj kod rodbine. To je bila sveopća histerija. Francuzi su osvojili prvenstvo a nas petnaestak je sa hrvatskim zastavama marširalo Metzom. To doba mi je ostalo u sjećanju kao moje najzanimljivije kratkotrajno doba hrvatske navijačice. A bijah i malo zaljubljena u Slavena Bilića tada moram priznati.

Danas mi je sve to smješno, maskiranje u kockice, ostavljanje živaca i glasnica ispred malih ekrana. Čudi me, možda čak i najviše od svega, taj osjećaj ponosa. Ponositi se, čime? Jer netko na terenu samo radi svoj posao i jako dobro je plaćen, odnosno preplaćen za ono što radi. Ok, pogledat ću ali pritom neću osjećati nikakav ponos/ljutnju/sreću/gorčinu. Nemam osjećaja za to.

Baklje na terenu. Fotografije uplakanog Srne i apsolutno svi koji su to iskoristili za prostituciju sa lajkovima/šeranjima. Nećemo vam to oprostiti nikada huligani, NIKADA!! Platit ćete za suze našeg kapetana, sram vas bilo.

Wow, strašno. Baš nekolicinu divljaka zaboli kako će ih javnost sada doživljavati. Sankcije neće biti prevelike a  u svome su  okruženju najvjerojatnije u ovim trenucima ispali heroji tako da...

Šmrc, sramim se nakon utakmice. Baš me sramim.

Čega? Da ti kažem čega se sramim. Sramim se što sam nedavno rođakinji iz Francuske morala priopćiti koliki je hrvatski minimalac, uz šok i nevjericu na njenome licu jer ona kao studentica prava radi part time job (čisti banku 3 sata dnevno, pet dana u tjednu za siću od 1200 eura).

Sram me i što je ona mislila da je kod nas  vrtić besplatan, kao i tamo pa kada sam joj rekla da ga plaćamo mjesečno 100 eura postavila je vrlo jednostavno pitanje. Ok, ako netko radi kao prodavačica i ima plaću 2400 kuna, kako može izdvojiti za vrtić 700 kuna?

Neznam, rodice, neznam. Snalaze se ljudi nekako. Valjda.

A kafići su uvijek ovako puni kada su utakmice? I svi su sretni, veseli, kockasti i piju puno pive? I poslužuje ih ona djevojka, kažeš tvoja bivša kolegica sa faksa koja priča 2 strana jezika i ima magisterij?

Da, rodice. Kruha i igara. To ti je nama hrvatima dovoljno.

I sad će stalno na svim TV postajama i portalima biti 6 dana razglabanja zbog par baklji?

Da, rodice. To je prioritet trenutno.

Eto toga me sram.

Sram me najjednostavnijih činjenica iz hrvatske svakodnevnice (ne ulazeći u dubiozu nelogičnosti birokracije, nezaposlenosti, nepotizma, zakona, zdravstva, školstva itd. itd ).

Sram me najbanalnijih stvari na koje odavno više i ne obraćamo pozornost, na koje smo postali apsolutno imuni  jer smo tako mali, zadrti, pokorni, od rata nadalje silovani svim i svačim već nebrojeno puta. I šutimo. I ne prozivamo one koje trebamo ali ćemo zato drvljem i kamenjem po šačici huligančića kojima je ovo najvjerojatnije jedina stvar u životu na koju će biti ponosni i koju će doživotno prepričavati.

Njihova imena će se javno objaviti  po svim medijima bez prethodne provjere. Teroristi. Vandali. Eto vam. Neka vas javno razapnu. Sve u ime Kockastih. Vatrenih. Nas pravih Hrvata. Hrvata kojima je pobjeda u ovim trenucima nešto najbitnije ikad na svijetu.

U ime golova koji će glasno biti popraćeni po kafanama, uz kidanje dresova i lomljenje čaša. Za nekoga tko je jako dobro plaćen da zabije taj gol.

A većini nacije nakon svega prioritet da Eiffelov toranj zasvijetli u kockicama. Ma daj.

Da budemo ponosni.

Na što točno da budemo ponosni #CRO?

Na što?