Nekidan me jedna osoba priupitala o kvaliteti 'naše' sinkronizacije crtića ''Finding Dory''. Rekoh joj: - Čuj stara, nisam ti niti ja nešto pretjerano lud za tom spikom, no mislim da su naši glumci odradili kvalitetan 'glasovni posao', a i djeci se izgleda svidjelo. - Naravno, unazad 5-6 godina bilo mi je nezamislivo gledanje tih istih sinkroniziranih crtića (op.a. one iz djetinjstva niti ne računam jer su i dan-danas glasovno nedostižni), no kad dobiješ dijete, nesvjesno se spustiš na njihov nivo i počinješ svijet gledati njihovim očima. Dakako, postoje i neke iznimke. 

Ono što mi je osobito mučno, to je gledanje sinkroniziranih igranih filmova. Jedno je kad ti na hrvatskom jeziku prozbori neka riba, zec ili medo, a posve drugo je kad gledaš igrani film i kad ugledaš sve te američke i britanske glumce koji iznenada progovore kajkavskim ili dalmatinskim dijalektom, e onda stvari postaju pomalo nesnošljive.

Poštovani gospodine Spielberg, vaš najnoviji film (op.a. ''The B.F.G.'') ću iz navedenih razloga ipak propustiti, a djeca ako žele, neka idu u kino i neka se raduju. Alternativa za nas 'odrasle' se ukazala na posve drugom mjestu, a izvanredne kritike i osobna, svojevrsna počast tragično preminuloj zvijezdi filma, olakšale su mi ovotjedni filmski izbor. 

Pat (A. Yelchin), Sam (A. Shawkat), Reece (J. Cole) i Tiger (C. Turner) su članovi punk benda 'The Ain't Rights' koji na svojoj neslavnoj turneji sviraju po kojekakvim rupčagama za šaku dolara, a nerijetko su i prisiljeni ukrasti gorivo iz tuđih tankova kako bi mogli nastaviti put u svojem malom kombiju. Bend u Oregonu upozna Tada, D.J.-a na lokalnoj radio postaji koji im nakon odrađenog intervjua u znak zahvalnosti sredi jednu gažu.

Svirka ispadne teški fijasko, a kad shvate da neće dobiti obećan novac, neki od članova benda u potpunosti izgube živce. Kako bi im se iskupio, Tad im sredi još jednu gažu, no prethodno ih upozori kako se na tom mjestu skupljaju prilično opasni skinheadsi i radikalni desničari te bi bilo najbolje da se drže samo glazbe bez ikakvih političkih izjava ili ispada. Bend bez oklijevanja pristane, no već po samom dolasku na lokaciju...

Jesam vas sad malo cimnuo s ovim, iznenadno skraćenim sinopsisom, ha? Baah! U čemu je kvragu gušt ako ti netko drugi već prepriča film i otkrije sve te male 'slatke' detalje i detaljčiće? Vjerujte mi na riječ, ovaj film će vas (ukoliko ga odlučite pogledati) dobrano zdrmati i što vam manje spominjem radnju, šok prilikom gledanja će tim biti i veći. Osjetljivi? Preskočite. Gadljivi? Preskočite u duplim skokovima. Znatiželjni? Nastavite s čitanjem. 

Jeremy Saulnier? Dal' vam to ime zvuči poznato? Pozitivan odgovor na to pitanje ću čuti eventualno od pokojeg hardcore film fanatika, no šira populacija će samo blenuti, počeškati se po glavi i nemoćno slijegnuti ramenima. Naravno, nitko niti ne može zamjeriti toj istoj populaciji iz jednog posve banalnog razloga. Čovjek dolazi iz najmračnijih i najtamnijih 'indie' voda i u svojoj je kratkoj, al' impresivnoj 10+ godišnjoj karijeri izbacio (uključujući i ovaj) tek tri dugometražna filma. 

Prvi od ta tri (op.a. ''Murder Party'') je bio, kako bi u narodu rekli, 'mačić bačen u vodu', no već je s drugim (''Blue Ruin'') napravio pravi show. O njemu već godinama zvone na sva zvona i uz malo truda ćete u našoj arhivi pronaći opširniji osvrt (op.a. 'Osveta je kurva') na to čudo, no ovo je sad posve druga priča. Korak unatrag ili naprijed? Hmm... prije bih rekao okret oko svoje osi. Zbunjujem vas? Ajmo onda pojednostavniti stvari.

Film počinje kao i bezbroj ispričanih i prepričanih priča o mladim ljudima koji sa svojim (anti)talentima pokušavaju pronaći mjesto pod suncem. Ti isti ljudi ne podilaze nekim novim standardima i trendovima (npr. s gnušanjem odbijaju biti eksponirani na društvenim mrežama ili snimiti albume), za njih je glazba sredstvo komunikacije i interakcije i ako ne uspiju na svoj način, radije će odustati negoli prodati svoje ideale. E to je tek početak, upoznavanje s likovima i khmm..gradivom. Nakon toga uslijedi kaos i ludilo.

Retoričko pitanje. Dal' bi se vi kao mladi punker na pozornici, usudili pred hrpom nabrijanih 'skinjara' i desničara odsvirati neke glazbene standarde, pognuti glavu i moliti Boga da živi napustitite tu prostoriju ili bi kao uvodnu pjesmu odsvirali obradu punk klasika Dead Kennedysa 'Nazi Punks, Fuck Off''? Hmmm..da, to sam i mislio. Ipak, Saulnier je inteligentan autor koji nas mudro cima i straši, a onda udari kad se najmanje nadate. 

Premda komparacijama baš i nema mjesta, ovaj film u određenim segmentima neodoljivo podsjeća na psihološke trilere na tragu klasika velikog Sama Peckinpaha ''Straw Dogs'', akcijske jurnjave Hillovih ''The Warriorsa'' ili frenetičnog ludila Carpenterovog ''Assault on Precint 13''. Da, ima toga u tragovima, al' film je u cjelini posve Saulnierov.

Silovit, ekstremno brutalan i inteligentno osmišljen. Sve ja na svojem mjestu, no to vjerujem nije utjeha onima koji se zgražaju scena eksplicitnog nasilja i nekih prilično gadnih prizora. Zašto Saulnier iz filma u film inzistira na tome? Zato što nasilje nije tek crvena mrlja na košulji i grčevito privijanje žrtve kakvo smo znali gledati u crno-bijelim gangsterskim filmovima zlatne ere Hollywooda. Nasilje je nešto užasno i odbojno i bilo bi lažno i licemjerno ublažavati ga ili odvraćati pogled. 

Naravno, ispod te užasavajuće priče o preživljavanju i pukim slučajnostima, krije se i oštra kritika društva i pojedinaca u ruralnim sredinama S.A.D.-a koji bez imalo razmišljanja pristupaju i podilaze ideologijama kojekakvih pokreta, udruga i organizacija samo da bi na taj način pobjegli od učmalosti svojih života.

Priča je jako dobra i slojevita ma koliko god na prvu pomislili da gledate još samo jedan tipični 'slasher' horor-triler. Gluma je jako dobra (posebice Poots, Yelchin i Stewart), glazba bučna i prodorna (death metal i punk), a sve prati i izvanredna kamera Seana Portera. 

Eh da, Anton Yelchin. Mogu vam reći da sam prošli ponedjeljak bio užasno tužan pročitavši vijest o tragičnoj pogibji ovog izuzetno talentiranog glumca, no još sam i više bio razočaran mlakom rekacijom brojnih tzv. filmofila koji o dečku nemaju blage veze.  

Mediji su posebno isticali njegovu ulogu Chekova u novim nastavcima ''Star Trek'' serijala ili primjerice onu u ''Terminator: Salvation'', no malo tko je mimo 'blockbusterskih' pojavljivanja spomenuo njegove izuzetne role u filmovima poput: ''Rudderless'', ''Like Crazy'', ''Hearts in Atlantis'', ''5 to 7'', ''House of D'' ili ''Charlie Bartlett''. Šteta, prava šteta. Nije kraj. Odajte mu počast pogledavši bar jedan od spomenutih filmova, a nemojte propustiti niti ovaj. Jeremy Saulnier? O njemu ćemo sigurno još čuti.