Jugoistočna Europa, pred kraj ljeta 2016 godine, doživljava turbulentno razdoblje na društvenoj i političkoj sceni. Ljeto je iza nas, turisti iz inozemstva, a i oni koji su trebali preći samo jednu granicu, su se vratili svojim kućama i navikama. 

Vrijeme je da se pokaže koja "fotka" s ljetovanja, nabijanja zavisti susjedima i plaćanja kredita koji je to omogućio. Kad boja uhvaćena na dalmatinskim obalama izblijedi, a BDP stane rasti, povratak u rutinu je  neizbježan. Susjedi će ponovno postati „gosti" u našoj državi, a njihove valute na čekanju do slijedećeg ljeta. Kakva je ta rutina? Pa ono, red ravnodušnosti, red „ne ljubavi", red gledanja s visoka i ruganja...

Nakon ljetne dobrodošlice komšijama, slijedi jesenska blokada pristupnih pregovora za ulazak u EU. Slovencima slijedi nabijanje na nos one neugodne afere s arbitražom, a Italiji ponovno hapšenje brodica koje ilegalno love ribu u našim lijepim plavim teritorijalnim vodama. Ipak, jedni od ovih susjeda uživaju poseban tretman u svijesti Hrvata. Tako je, to su naši istočni susjedi, komšije ljeti, Srbi ostatkom godine.

Postoji  neki poseban gušt kod ljudi koji prepričavaju kako smo ih blokirali u tim nesretnim pregovorima za pristup u Europsku Uniju. Neki kažu da mi EU činimo veliku uslugu jer njima tamo nije ni mjesto, a neki u blokadi uživaju kao da je u pitanju nekakvo sportsko nadmetanje, kao kad je Šarić opalio blokadu Gasolu.

Naši političari ovaj odnos s istočnim susjedima također često koriste da bi si osnažili poziciju, da bi dokazali kako nam taj mrski neprijatelj i dalje prijeti i da će baš oni zaštititi naše interese. No, kako se kaže, to je sve dio folklora, i čisto sumnjam da se odnosi naših i njihovih političara na stranim sastancima odvijaju tako burno. Na kraju krajeva, i njihovi političari koriste isti antagonizam da bi postigli isti efekt s one strane „grane".

I tako je to već desetak godina, kad je takvo podbadanje poprimilo jedan „civilizirani" oblik nadmetanja. Kažem civiliziran jer ipak nekakva formalno pravna suradnja postoji. Hvala Bogu, jer da se bez problema poći po vegetu i cigarete, možda košaru za berbu grožđa.  Tamo je jeftinije pa ljudi stisnu zube i zatome domoljublje dok tankaju gorivo i nervozno cupkaju u redovima srpskih šoping centara.

I to je ok, ušpara se koja kinta, a već po prelasku granice prestaje  osjećaj krivnje  radi potpomaganja „neprijateljske" ekonomije. I tako su stvari funkcionirale do nedavno. Prije nekoliko dana dogodio se potres koji je dobrano uzdrmao ovu rutinu u pomalo jednoličnim i monotonim odnosima. Uhvatiše nam špijuna!! Pa da čovjek ne vjeruje.  Kako je to moguće?

Prvo što vam padne napamet je nekakav film o James Bondu, potjera automobilima, razguravanje  i naganjanje po trgovačkim centrima, hi-tech mobiteli koji će se pojaviti tek za 3 godine i slično, specijalci i helikopteri... A tek špijun? Pa sigurno je to nekakav markantan čovjek, obrazovan i duhovit, s istančanim ukusom za alkoholna pića koja su skupa čak i u Srbiji.

Sigurno taj „naš" špijun tamo harači po elitnim beogradskim restoranima i zavodi silne starlete i moćne žene njihove elite. Američka televizija je isprala moj mozak, mora da je to, jer se zapravo događaji ovog incidenta nalaze na totalno drugačijem setu od ove blockbusterovske iluzije.

Pa krenimo redom; prije nekoliko dana naši susjedi objaviše da je uhićen hrvatski špijun pod imenom Čedo Čolović. Čedo (prikladna li imena za hrvatskog Bonda) je optužen da špijunira za Hrvatsku, i to prvenstveno prikupljajući informacije o časnicima koji su sudjelovali u krvavom raspadu Jugoslavije. On je to i priznao, navodno se nagodio s tužiteljstvom te će biti osuđen na par godina u zatvoru.

Dakle, nema elitnih lokacija, već se valjda Čedo raspitivao po birtijama slušajući ratne priče pripitih „veterana". Nema finih  restorana,  već guranje do zadimljenog roštilja na četničkom skupu, nema ni jurnjave automobilima zatamljenih stakala, nego truskanje u busu do Hrvatske. Nimalo luksuzna priča, nimalo lijepa.

Što je to kod našeg Bonda probudilo domoljublje, da okrene leđa svom narodu i druka za mrskog neprijatelja? Nagađa se da bi razlozi mogli biti povezani s njegovim ratnim putem iz 90-tih.  Razumljivo je je da je on uspio nekako zatomiti svoje domoljublje, ne radi uštede novca, nego godina zatvora, ima smisla ako je istina.

Koliko god da su se mediji trudili od ovoga napraviti vrhunsku priču, reportažu u stilu CNN-a, a susjedna politika prikazati pobjedu u obavještajnom ratu,  ova priča je daleko od glamura. Svu nadu da bi ova priča mogla krenuti u nekakve triler vode je ubila supruga našeg špijuna.

Ona je izjavom da njezin suprug želi natrag u Hrvatsku da bi trgao grožđe, ubila volju za životom novinarima koji su nanjušili priču koja će im obilježiti karijere.  Ova priča više zvuči kao da se netko netalentiran drznuo napisati radnju za film Rade Šerbedžije. Znate, ono jeftino prikazivanje predrasuda s komičnom glazbom u pozadini.

Tako se lagano ispuhao balon, napuhan težnjom da se prati korak s medijskom mašinerijom zapada. Tužan povratak na priču o blokadi, Četnicima u njihovoj vladi, a sve je moglo biti drugačije. Tih prokletih 18 kuna po satu koji se uberu u  vinogradu  bivšeg ministra su uništili snove mnogih.

Uništiše fantaziju, pokazaše gdje smo. Dok je pravi Bond uništavao kompletne kriminalne organizacije, naš je Čedo tražio one iste košare za berbu grožđa, nadajući se sniženju, gurajući se s Hrvatima u redu srpskog šoping centra. Jedno je sigurno, za njega nema berbe ove godine, a jednog dana kad mu istekne dogovorena kazna, od cijele afere neće ostati ni priča za birtiju, jer tko zna tko sluša na šanku i  zapisuje.