Protekli tjedan je za naš "napaćen narod" bio totalno u skladu sa popularnim načinom nazivanja građana ove zemlje. Možda ipak ne građana, nego Hrvata. Ma da, građanin može biti svatko, svatko tko zadovolji uvjete dobivanja papira, odnosno dokumenata koji vam daju građanska prava u ovoj državi, ali Hrvat ne može bit svatko. Samo mi znamo što je to biti napaćen.

Prvo je u ovom tjednu trebalo izdržati svakodnevno maltretiranje predizbornim obećanjima sa tv ekrana, zatim se horor nastavio sa intimnim uvidom u predbračni život jedne naše sportske heroine, da bi sve završilo s tim izborima. O izborima ne želim jer je i vama  koji čitate vjerojatno puna kapa tih izbora, a ako I nije, dovoljno je o tome napisano posvuda oko nas.

Rezultati su tu, i sad kako je tko zadovoljan, njegova (njihova) briga. Ono što mene zapravo zanima kako su ljudi proživjeli ovaj tjedan. Nedavno sam pisao o povratku u rutinu, i uvjerili ste se da sam bio u pravu, jel' tako? Povratak je pomalo surov i bolan, nakon ljeta u kojem nismo imali vladu, a hrpu turista, sunca i kiše da taman rashladi kad treba, Europsko pa Olimpijada. Milina!

Sad smo već na starom kolosjeku, politika dominira naslovnicama, Pa ljudi bježe tamo gdje nominalno politike nema. Dobar dio ljudi želi naslovnicu bez tog političkog pressinga, a takvo nešto ipak nije lako pronaći. Oni promićurniji su se ipak snašli i nakon otpisivanja "Glorije" i dnevnog tiska, utjehu pronađu u tjednoj ponudi kladionice. Tu se gubi lova, bračni mir, živci, imovina, i razno razne stvari koje kockanje nosi sa sobom. 

Ali da je utočište u kojem se bar nakratko možete skloniti od dnevne rutine, je! U tjednu gdje je ponovno dominirala priča o tome kome je asfaltiran prilaz do kuće i gdje su se mijenjale žarulje javne rasvjete, priča o tome kako ga je samo jedan par koštao dobitka 1200 kuna zvuči kao nešto što se da otrpiti. Ja osobno ne igram igre na sreću, ali shvaćam što tamo mnogi pronalaze.

Vjera u laku zaradu, plus prilika da se pokaže poznavanje tematike koja je nama Hrvatima duboko usađena u svijest. Sport. Sport je jedan od najvećih ponosa naše nacije. Ako izuzmemo zaustavljanje  Turskog carstva u pohodu na ostatak Europe, i ponekog znanstvenika, jasno je da smo u sportu ipak najjači.

Razlozi tog sportskog čuda, države koja sa svoja 4,5 milijuna ljudi, rastura višestruko veće nacije, su različiti. Ako pitate reklame za pivo to je zato što smo Hrvati. Jednostavno kako reklama I mora biti, za razliku od navijača kojima će ona da smo "najluđi" ipak biti glavni favorit. Dogodi se koji put da nas ne i ne ide, ali u tim slučajevima je kriv sudac, ili ponakad čak i rekvizit s kojim se određeni sport igra (lopta nije htjela u gol...).

Po nekima smo velesila u sportu radi sunca, mora I super čistog zraka, po nekima jer imamo vrhunske genetske predispozicije. Možda smo siromašni pa nismo već prije dvadesetak godina imali kompjutere, pa smo za razliku od trutave  djece sa zapada trčali po dvorištima i penjali se po stablima, možda. No, ako stavimo na stranu sve ove teorije sa pultova kladionice, i poslušamo što kažu ti naši vrhunski sportaši, ispada da nije uopće uzrok u nama. 

Evo i prije koji dan naša najbolja skakačica ikad, u prvi plan stavlja Boga, pa ide čak toliko daleko da kaže da skače za gospodina. Bog nam je bio glavna taktika i u rukometu, ali eto, valjda izbornik nije odradio svoje  kad mu se radi o glavi. Nije stvar u tome jel netko vjernik ili nije, stvar je u tome kako je veličanje vjere u sportu često promašen koncept. Kako očekivati od Boga da ti pomogne do medalje?

Zato što smo mi Hrvati, pa tamo neki Bjelorus nije zaslužio to koliko  I netko "naš"? Zahvaljivanje božanstvu je prisutno I kod nogometaša, možda čak I najprisutnije. Tako je jedna megazvijezada Neymar pljuvao, naganjao I pokušao udariti suparnika, a sve to vrijeme noseći natpis Jesus oko glave. No on je brazilac, pa nam I nije toliko bitan. Ali što ćemo dalje s onim junacima naše priče, onim nesretnicima koje je jedan par koštao zarade.

Jesu li i oni žrtva toga da je netko iz protivničke momčadi bolji s jednom od nadnaravnih sila? Pa čekaj malo, to nije fer, jer baš  tamo idu jer misle da mogu na osnovu svog velebnog poznavanja sporta doći do lake zarade. Sad se u tu cijelu priču upliću nadnaravne sile. Ubacivanje ove varijable  još dodatno otežava ionako težak put do dobitnog listića.

Tako napaćen čovjek odlazi tužan iz klade, tumara ulicom, u kafić ne želi jer ga tamo čekaju priče o izborima. A tek je utorak. Naposlijetku nigdje nije bolje nego doma. Doma se uvijek vraćaš, svom kauču, i omiljenom daljinskom upravljaču. Upali se 183. po redu reality show, a dnevnik za najhrabrije. Srednjovjekovni reality, koji se može i uživo gledati na lokacijama udaljenima i manje od 50 kilometara, žari ipali, a djeca veselo viču u čast i slavu...

Pa sigurno je da razumijem ako netko želi gledati takvo nešto, jer  alternative  nema. Nitko normalan ne želi slušati priče o raspadu lijevice Ili o tome kako narod nije kaznio prijašnju vladu, te da "normalni" ljudi nisu izašli na izbore. Da, rutina, rutina je tu i osjeti se itekako. 

Nakon par dana će biti lakše, politčka histerija će lagano splasnuti a dug ponovno početi rasti, imat ćemo i vladu a  Hajduk će idalje biti katastrofa. Barem će kafić ponovno postat civilno mjesto, a glavna tema sport. i to onaj pravi sport, sa izvornim teorijama, pojednostavljen do bola, u kojem je jedan par kriv za sve.