Prije koji dan hrvatski je sport baš u našem gradu izmamio osmijehe na lica onih koji u tome pronalaze veselje. Riječ je, naravno, o tenisu. Pomalo neočekivano je Hrvatska Davis Cup reprezentacija pobijedila favorizirane Francuze.

Oni koji temeljito prate tenis kažu da je to poprilično iznenađenje i da je plasman u finale pored takvog protivnika jedan veleban uspjeh. Zamislite samo koliko je velika stvar doći među dva najbolja od svih tih teniskih velesila. I je, stvarno je velika stvar ta pobjeda izborena na Višnjiku.

Zadrani su po tko zna koji put dokazali da su navijački fanatici i sami igrači su nerijetko isticali da ih je upravo publika nosila do pobjede. Neki su potegnuli i do Međugorja da se pomole za  što bolji plasman, a neki su u tišini doma stiskali šaku na svaki pogođeni servis.

Francuzima preostaje da se potišteno zahvale pljeskom našoj publici i vrate se pojedinačnim nastupima u kojima ove sezone ostvaruju  puno veće uspjehe od naših vedeta. Europa, po određenim stajalištima, prijestolnica kulture (barem ove koja je bila uzrok nastanku Amerikanizacije i globalizacije), šalje jednu malu Hrvatsku u finale najgospodskijeg sporta, i to u najgospodskijem reprezentativnom  natjecanju kao što je Davis Cup.

Vijest je to koja  je prebrisala onu o početku suđenja „Kapetanu", „Igri prestolja" u seljačkoj stranci, pregovore  o sastavljanju vlade, i ostalim „unutarnjim" temama. Vijest u inozemstvu koja uključuje Hrvatsku je ponovno bila vezana uz sport. Kulturna, društvena ili gospodarska pitanja su ipak puno manje konkurentna na ostalim poljima pa moramo biti zadovoljni  i s tako malim spominjanjem u europskim okvirima.

Europu dakle zanimaju veliki igrači, a u velikoj igri Hrvati Francuzima teško mogu primirisati jer su razvijeniji, uljuđeniji, humaniji. Ili je to privid? Europa, kakva je danas, je između ostalog nastala na vrijednostima građanstva, proizašlih iz Francuske revolucije. Drugi stup  suvremene Europe je humanistički pogled prema društvu i ljudskim pravima.

Njemačka se oduvijek (doduše, ako je 1945 godina i nadalje oduvijek) smatrala jednom liberalnom domovinom, državom koja je raj za najamne radnike i rasplesane polugole ljubitelje parada. Treći stup EU? Tko drugi nego Englezi, odnosno Velika Britanija. Pomalo je apsurdno nazivati ih stupom nekakve konstrukcije kad su upravo odlučili napustiti milu majčicu Europu.

Ali, iako su poltitički malo odlutali od „stada" to ih nikako ne izolira od uloge jednog od lidera našeg kontinenta. Da ne pilam više s ostalim geopolitičkim podacima, idemo na glavnu temu. Europa kakva je bila onog trenutka kad smo mi željeli pristupiti, praktički više ne postoji. Veliki igrači su i dalje veliki, ali njihov odnos prema svojim granicama se uvelike promijenio. 

Ono što je promijenilo gospodski i humanistički mentalitet Europe je hrpa bespomoćnih ljudi koji se gomilaju po raznim otocima egejskog mora, ili „prihvatilištima" po Turskoj. Ono što lagano postaje tema i u našim medijima, novi izbjeglički val. Dakle, silama našeg kontinenta je postavljeni sustav poljuljala jedna prisilna migracija ljudi koji nisu čak ni ekonomski migranti, nego ljudi koji bježe da spase vlastite familije i vlastitu glavu.

U Njemačkoj su prošli vikend održani lokalni izbori i dogodio se nešto čega se uljuđeni Njemci  već polagano srame. Extremno desni populisti AfD su uspjeli osvojiti nekoliko mandata u Berlinu, što je za sadašnju  kancelarku Merkel strašan udarac. U Francuskoj se prošle godine dogodila slična stvar ali u drugom krugu izbora, građani su ipak vidjeli da vrag odnosi šalu pa je stranka Marine Le Pen ipak doživjela poraz. 

Brexit i sve oko njega je dovoljno popraćen tako da ne treba dodatno objašnjavati.  Dakle, ujedinjena Europa, europski san kojeg smo i mi prihvatili nadajući se, polako dolazi do svog kraja. Treba reći da mi ovdje govorimo o poprilično ekstremnoj desnici kakva se pojavljuje i u ostalim zemljama u Europi, poput Mađarske, Poljske (iako se Poljska verzija ipak naziva konzervativnom i euroskeptičnom, što je sigurno umjerenije od onoga što se da vidjeti u našem susjedstvu).

U stupovima Europe se nije dogodila pobjeda ovih ekstremista, ali nije se dogodio ni poraz, a to je upravo ono što je porazno.  Pojava nečega što je novo i nepoznato aktiviralo je radikalnu desnicu i dala joj povod da se aktivno uključi u javno djelovanje. Eto, taj zapad i ta Europa vole pametovati nama i „regionu" , grintaju o ljudskim pravima, grintaju o ekonomskim slobodama, slobodi medija i slobodi čega god  zamislite, a pitanje  o nekoliko stotina tisuća ljudi s najlonskim vrećicama od njih za trenutak napravi  „balkance". 

Ksenofobija je izvukla ono najgore iz civiliziranog svijeta, a kad krene novi val, e pa pretpostavite... Ti nesretnici s najlonskim vrećicama misle da idu u onu Europu  kojoj smo i mi mislili da pristupamo. Što je s ovom grupom ljudi koji svojim glasovanjem jasno daju do znanja da ih tamo ne žele? Oni, vjerojatno, misle da će oni hraniti te ljude i smještati ih svoje domove.

Oni misle da stupovima EU ne fali liječnika i znanstvenika i da će im biti bolje ako nitko sa strane ne gadi njihov čisti gen izvrsnosti. Da, nažalost, oni koji vrijede u smislu tržišta će ostati, a standard će rastjerati ostalo. Ovi koji se čude činjenici da izbjeglica ima smartphone za nekoliko će mjeseci  čekati u redu u ordinaciji kod liječnika koji više ne nosi najlonsku vrećicu već aktovku.

Slušat će tog stranca kako im govori da smanje alkohol i cigarete te da bi se trebali više kretati, a one bespomoćne i siromašne će u svoje domove pustiti neki humaniji ljudi.  A mi, mi ćemo i dalje biti samo jedna od etapa u ganjanju „europskog sna".  Možda sudjelujemo  u ovom problemu, jer pogled na praznu slavonsku njivu i prepune autobuse Slavonaca ubije želju za „zapadom".

Mi u ovoj tužnoj i prljavoj priči za sad imamo čist obraz jer smo tim ljudima pristupili kao ljudima i pustili ih da prođu kroz našu zemlju. I tako, u sportu ćemo tim velesilama mrsiti račune, a u ovoj drugoj igri i onako nema pobjednika pa je možda i bolje da ne igramo. Što se tiče tih ljudi, nema problema, oni su već na slovenskoj granici  problem drugima, u Uniji u kojoj nema granica, za televizore i veš mašine...