Brak, zajednica muškarca i žene, jedna je od normi oko koje nema zafrkancije. Brak je svetinja, nešto što je smisao života svakom momku oko tridesete, djevojkama i prije. Svi mi, još uvijek neoženjeni, znamo kako je naporno obilaziti obiteljska okupljanja, jer je brak glavna tema. Kad ćeš, zašto već nisi, što čekaš?

Cilj je natjerati nekog iz vaše porodice da se oženi/uda, obući najbolji komad robe iz ormara, i dobro se najesti janjetine na piru. Nekako mi se čini da je to dio tradicije, a u tradiciju  ne valja dirati. Naše društvo se opisuje često kao konzervativno, ali što to znači? Ako pitate bilo kojeg čovjeka tradicionalnih uvjerenja, on će vam reći da je njegovo razmišljanje normalno, prirodno. 

Dakle, onog trena kad završiš školovanje, imaš godinu dana za naći odgovarajućeg partnera (po mogućnosti suprotnog spola), upoznati familiju, pronaći posao, zaprositi ili izbjegavati kontracepciju i eto ga.  Ovo potonje je možda i najpraktičnije jer se time eliminira neizbježna pitanja o djeci i još jedno „što čekaš". Kad su u pitanju odnosi u braku, to već malo tko voli diskutirati.

Cilj je nekoga natjerati na brak, a sve nakon toga je, ako se zadovoljavaju „tradicionalni" uvjeti, nešto što spada u intimu bračnog para. Stvari se drastično mijenjaju ako si slavna osoba, celebrity. Evo praktički je nemoguće izbjeći sve te slavne, a oni koji se trude ignorirati zvijezde i one koji to žele postati, svejedno znaju tko Kanye, Kim, Angie, Brad.

Upravo ovo dvoje  je podiglo prašinu u svjetskim medijima, pa tako i kod nas. U trenutku objave vijesti da se dogodilo tektonsko napuknuće negdje oko Brangeline, mnoštvo kućanica i adolescenata je ispustilo predmete iz ruku, zapanjenog lica, razjapljenih usta. Pa nem'oš virovati, nije valjda da se oni rastaju,  kako je moguće, a bili su tako lijep par. Razlozi njihovog razvoda odjednom su probili barijeru one pristojnosti koja je rezervirana za nas anonimce i „obične" ljude.

Odjednom je životno bitno doznati što je to rasturilo zlatni holivudski  par. Mediji, oni pravi, američki, to znaju. Znaju kolika opsesija leži u zadiranju u tuđe živote, pogotovo u ovakvoj situaciji kad nam pristojnost ne smeta u tome da uživamo u pikanterijama tuđih intima. Tako se saznalo da Brad puši travu, pije alkohol i viče na sina u pubertetu. Ok, ovo s travom je nešto što mu se doista može prigovoriti, ali to da pije i da se prodere na posvojenog sina pubertetliju? E to je nešto preko čega Angie ne može prijeći.

Expresno predaje papire za razvod braka i pokreće medijsku kampanju ocrnjivanja svog,  sad već izgledno bivšeg, muža. A narod prati, gleda, kupuje časopise i uzdiše teatralno, uz neizbježno ccc. Taj nesretni par, sa šestoro posvojene djece, proživljava jako turbulento razdoblje, a mediji nemilosrdno razvlače svaki detalj. Kako nas nije sram, hraniti se tuđom nesrećom, nesrećom glumice koja  je iz čiste humanosti snimala film o ratu u Bosni?

Film je katastrofa da budemo iskreni, ali nije ni bitno. A tek njezin problematični suprug, pa taj divni čovjek je poželio investirati u Hrvatsku, a mi tako bešćutno kopamo po njihovom prljavom rublju.  Normalan ili „tradicionalan" čovjek se slobodno može zapitati što se tu dogođa, što se dogodilo s vrijednostima braka i općenito u kojem smjeru ovaj svijet ide. Nismo mi koji kopamo, mi smo ti kojima se servira.

Odvratnost  modernog medija se na ovakvom primjeru  najbolje prikazuje. Slične situacije se događaju u vašem susjedstvu, obitelji, ali nisu bitne, na sreću.  Ovako teška situacija se koristi za dodatnu promociju, obračunavanje i unaprijed isplaniranu pravnu bitku za novac i naslijeđe. Navodno su i djeca bitna. Nakon svega što se s Brangelinom dogodilo, zaključak je  da su na kraju krajeva oni ipak normalni ljudi.

Normalni su jer  se rastave braka događaju između muškarca i žene. Normalno je da muškarac popije i urla na posvojenu djecu, ma što god ženska medijska mašinerija tvrdila o nevinom Bradu. Jel' tako? Angie je odrasla u nenormalnom okruženju svijetla reflektora, uz oca koji je također glumac, pa nije ni čudo da nije stekla osnovnu edukaciju o „normalnom" braku.  Kad je bila u Bosni, pa tamo je u zemlji meda i krvi mogla vidjeti kako funkcionira brak. Mogla je i do nas svratiti.

Mogla je sresti nekakvu gospođu koja bi joj fino objasnila da takve stvari prođu, vidit ćeš, smirit će se on i slične priče. Mogla je naletjet na tvrdog tradicionalistu koji bi joj elegantno objasnio da šuti i poštuje svog muža, a ne ovako. Izgledi da se ovakvo nešto dogodi su ipak minimalni. Hrvati ipak nisu zadrt narod. Stvarno nisu. Hrvati su tradicionalna nacija ali daleko od toga da ne prihvaćaju prava ljudi koji su drugačiji od njih.

Kod nas je ipak najbolje i najmirnije ako se držiš običaja po kojima stvari provjereno funkcioniraju. Nema u tome zlobe, malo društvenog pritiska, ali zlobe nema. Nedavno premijerno vjenčanje  prvog zatvorskog istospolnog para je najbolji dokaz.  To je događaj koji se popratio u medijima ipak s manjom dozom ozbiljnosti nego razvod slavnog para.

Otišao bih toliko daleko da bih rekao da se prema ovoj životnoj zajednici  dva robijaša javnost ponašala i pomalo posprdno. A posprdno je super.  Posprdno znači da ih nitko nije gađao predmetima po izlasku iz općine, ili urlao na njih da su bolesnici, ili vrijeđao na bilo koji način. Mislim da to što su bili u policijskoj pratnji nije bitno u ovoj priči.

Mediji su odradili svoje i u ovom primjeru. Iskopane su ljubavne eskapade supružnika, uzete izjave, intervjuirani poznanici. Ljudi su mogli vidjeti  nešto što se ne viđa svaki dan, a znatiželja je nešto što se brzo troši. Dan, dva nakon ovog spektakularnog vjenčanja već se lagano mogao čuti standardni asortiman koji se veže uz gay osobe.

Ne smetaju oni meni, neka mene ne diraju, neka to ostave u svoja četiri zida i slično. Naravno, ovdje je nemoguće da mladi par dobije svoja četiri zida jer je barem jedan zid napravljen od rešetaka a i zatvor je u vlasništvu države. Ta dva momka nisu ni bitna, oni su poslužili svojoj svrsi.

Čini mi se da ni njima nije bilo mrsko biti kratkotrajna senzacija. Ako im i nije bilo po volji, nitko ih se neće sjećati već idućeg tjedna. Narod je dobio svoju porciju drame, uvida u tuđe živote, nakon čega većina može mirno odahnuti i reći da su njihova djeca ipak dobro ispala. Već za vikend napasti svoje da im je vrijeme, pitati se što čekaju. Sutra je novi dan, nova lica će se smješiti s naslovnica, lica za koja nema milosti. 

Nakon dvije nasmijane naslovnice  neminovne su suze, a rulja sa bljeskalicama smartphona već čeka da se vrata odškrinu,  nije bitno jesu li zlatna ili zatvorska, samo daj.