Današnje odrastanje nije lako niti onima koji odrastaju niti onima koji to trpe i financiraju. S ekonomske strane, roditeljima je jako teško podizati djecu jer suvremeni standardi zahtijevaju mnogo vremena i novca

Danas više nego ikad dijete "treba" mobitel, krasne tenisice, markiranu odjeću, ipod, ipad, laptop i još mnogo stvari koje koštaju.

Roditelji, s jedne strane, borbu vode s novcem, a s druge sa željom da mu se potomstvo ne suočava s ruganjem vršnjaka. Pritisak okoline je nemilosrdan i, ako nemaš mobitel, osuđen si na etiketu čudaka ili još gore, sirotinje.

U državi koja ima 800 000 ljudi koji žive na rubu siromaštva, strašna je sramota ako nisi nabavio novi model pametnog mobitela ili voziš auto koji nema automatsku klimu. Teško je držati korak jer uzor današnjim mladim ljudima koji odrastaju više nije njihov otac koji je radio u uspješnoj firmi i nikoga nije  prevario  niti su po njega dolazili pravosudni policajci, uzori su nekakvi „virtualni" ljudi u čije realno postojanje imamo pravo sumnjati.

Uzori koje se može vidjeti na TV-u postoje samo dok kamera snima. Tko zna što zapravo radi obitelj Kardashian, čime se ta imućna obitelj bavi? Imaju li nekakv posao, ustaju li rano po doručak za djecu pa na posao od 8 do 4? Nitko nema pojma ili, možda je bolje reći, ja nemam pojma.

Iako se ne zna čime se toliko bitnim bave da i predsjednik SAD-a zna za njih, ipak su poznati i imaju love. Prosječni Šime koji ide u firmu i krpa kraj s krajem  osuđen je na to da strahuje za plaću, odlazi na posao i ostaje poznat samo obitelji i širem krugu prijatelja i kolega s posla sa sličnim sudbinama.

Koliko god se naš Šime ubijao od posla da bi svojima omogućio marginalno izbjegavanje ove grupe od gotovo milijun ljudi s ruba siromaštva, njegovo dijete će za uzor uzeti nekoga tko je faca s ekrana. To je na neki način prirodno, jer dijete mašta o životu punom glamura, novca, slave i zabave. Posao to ne nudi, barem ne debela većina poslova. 

Ponekad se pojavi nekakva ličnost u javnom životu, ličnost koja na prvu obećava bilo da je riječ o uspješnom sportašu ili čak estradnoj zvijezdi koja slovi za mirnu obiteljsku osobu bez afera. Nažalost, takvi ne traju dugo. Primjerice, u trenucima mog odrastanja, ratnog i poratnog  razdoblja,  nama klincima je uzor bio Davor Šuker.

Znam, sad se smijete, a možda je i vama  jeftina kopija poliesterskog smrdljivog dresa s kultnom devetkom bio najdraži dio ormara. Ključni golovi, nacionalni zanos (kojeg tada nisam ni razumio, ali mi je davao osjećaj bitnosti), trk raširenih ruku nakon pogotka i, šećer na kraju, ljubljenje dresa. Davorovi rituali nakon pogotka bili su i moji rituali na igralištu pored škole.

Rijetko doduše, jer nisam baš blagoslovljen talentom da zabijem gol ako itko stoji na njemu. Nekima je uzor bio, a i danas je, Zvone Boban, obrazovan, umjeren, ulickan i čist. Čovjek profinjene tehnike, kako udaranja lopte, tako i milicajca, a što je najvažnije, neokaljanoga ugleda, neokaljan močvarom hrvatskoga nogometa kakav je danas. Danas su vremena malo drugačija.

Davor je postao omraženo lice, čovjek koji svojim javnim nastupima tjera strah u kosti svojim suradnicima kao što je nekoć terorizirao stopere, a golova se više nitko i ne sjeća. Danas je Davor više specijalizirao autogolove, tragikomično i ironično.  Ono što je nekoć ta kultna devetka predstavljala meni i mnogima, danas je  tek  omraženo lice za većinu nogometnih fanatika.

Zvone? On je ipak postao drugi operativac FIFA-e i nije se poklonio Mamiću i ekipi. Nedavno čitam da je Boban  poveo svoju obitelj u Švicarsku koja je postala novi dom njemu i njegovima. Kum koji Zvonu tuži za par milijuna kuna duga ostao je daleko iza, u malenoj Hrvatskoj, a našem veznjaku je ionako bitnije boriti se za interese našeg nogometa iz idiličnog Züricha, nego čuvati svoju neokaljanu sliku u očima hrvatskoga građanina. Toliko o  idolima sporta.

Ostalih idola (ako zanemarimo Cruza is Sante Barbare) i nije bilo nešto, jer smo televiziju gledali  samo kad je vani padala kiša, a starci nisu gledali vijesti. Valjda zato moja generacija nije proizvodila medijske sadržaje i zvijezde koje mogu živjeti kao bubreg u loju, a da nitko ne zna od čega.

Pomalo oklijevam reći i da mi je jedan od dječačkih idola bio i  Mel Gibson koji je od pobješnjelog Maxa postao pobješnjeli alkoholičar, pa je razumljivo zašto pomalo razočarano i pišem o idolima. Sve ovo čeka generaciju koja  u ovom trenutku lomi svoje joysticke, a sudbina mojih idola vjerojatno čeka i sve one zvijezde koje stupaju na ekran nakon što se ugasi play station. Šimu ujutro valjda neće dočekati otkaz, valjda.

Čuditi se današnjoj generaciji nema nekakvo uporište jer svaka generacija donosi nešto svoje, pa se moja baba čudila mojim frizurama isto kao kad se ja čudim djeci koja oponašaju Christiana Ronalda, to je valjda slijed. Idoli su ionako samo nešto prolazno, iluzija koja pomaže pokrpati nedostatak iskustva i razuma kod djece, kao putokaz prema onome što sigurno neće htjeti biti samo za godinu ili dvije.

Prolazni su i zato što traju samo dok ne padnu, dok napadač ne preseli na klupu ili zvijezda ne proglasi bankrot i upiše nekakvu rehabilitaciju. Nova generacija će imati opet neke druge uzore i čuditi se sadašnjoj. Samo neka Šime poživi i odgoji svoje dvoje. Pitanje je samo koliko će ih se još natiskati na rub siromaštva i hoće li tih 800 000 izgledati dobro za koju godinu.

Ta briga je trenutačno gurnuta pod tepih na kojem se dječica svađaju oko reda za igranje  omiljene pucačine.  Djeca će odrasti, a svoje uzore, barem se nadam, zaboraviti jer u padu idola nema ništa lijepo. Ako ne vjerujete, pogledajte sljedeću „pressicu" kultne devetke.