Prije nekoliko dana, vraća se moj prijatelj iz Amsterdama, nosi magnetiće za frižider, razglednicu i neku kremu za lice. Za kremu ne pitajte, nije za mene. Za mene su zapravo bili bitniji dojmovi. Ja nikad nisam bio u Amsterdamu, a zanima me

Ne zanima me ono što mnogima odmah pada na pamet, a to su legalni opijati i prostitucija, već me zanima društvena klima  jednog od najliberalnijih gradova na svijetu.  Piva je skupa, započinje prijatelj, ali grad je uređen do bola. Ako nešto želiš, postoji zakon koji to regulira i nije ti ni na kraj pameti kršiti ga. Ovo mi je na prvi pogled bilo malo čudno. Zamislite taj čudni zapadni svijet, toliko su tipično lijevo - liberalne „papčine" da ni zakon ne žele kršiti. 

Nadalje, prijateljev rođak koji ga je ugostio kaže da mu ni plaćanje poreza ne pada teško jer on vidi gdje je taj novac otišao. Svašta! Amsterdam ima jednu od najuređenijih mreža biciklističkih staza za kretanje kroz grad i ljudi ih ljubazno koriste, a automobili paze da ne bi povrijedili taj prostor predviđen  isključivo za one kojima ne smeta malo tjelovježbe do odlaska na posao. Posao?

Posla ima ako želiš raditi,  trave ima ako se želiš „napušavati", alkohola ima ako voliš piti. I dama, odnosno seksualnih radnica koje gledate poput svinjske polovice u staklenom izlogu, i toga ima. Sve su to izvori prihoda za jedan od financijski stabilnijih gradova u Europi.

Socijalna pomoć je takva da ne možeš živjeti kao nekakva faca, ali za stan i hranu ćeš imati. Kad naše ljude pitate za Amsterdam, većina na taj grad gleda kao na suvremenu verziju Sodome, mjesto u kojem su sve moguće ljudske opakosti i strasti dozvoljene, potaknute gradskim vlastima. Pogled na takvo mjesto je često negativan, prouzrokovan ideologijom, često i opravdano. Nije sve bajno  u „Sodomi". 

Prostitucija sigurno nije ništa lijepo ni glamurozno, pogotove za one koji uslugu pružaju, ali pomalo je licemjerno gledati na Nizozemce  s visoka. Sigurno nije lijepo ni humano stati pred izlog u kojem stoji ljudsko biće i kupovati intimu, ali nije to izmišljotina zapada.  Ima toga i kod nas jer, naravno, postoje ljudi koji to žele, a imaju i novac koji im kompenzira sve manjkavosti koje im smetaju kod pronalaženja „stvarnog" partnera.

Samo njihova država takve stvari regulira i ne prepušta ulici da vodi taj ionako prljav posao, na način da se nekome ugrožava zdravlje. U Amsterdamu se smatra jako nepristojnim vrludati ulicom pod utjecajem alkohola ili opijata. Ukoliko vam se dogodi ovakvo nešto, možete sigurno računati na kaznu koja će vas „izuti iz cipela".

Dakle, za svaki „gušt" postoji mjesto gdje to možete naći, kao i odgovornost da budete umjereni i ne smetate drugima dok uživate u svom provodu. Za sve postoji zakon koji većina i ne pomišlja kršiti. Malo sam razmislio o ovome. Nekako sam dojma da je ovo upravo najvažnija stavka koja čini neko društvo uređenim. Često vlada uvriježeno mišljenje da su ljudi sa zapada ipak malo civiliziraniji nego ljudi s ovih prostora. Mislim da je to totalna glupost. 

Jeste  li u stanju zamisliti ekipu Željke Markić kako moli pred izlogom u Amsterdamu? Vjerojatno ne, a prostitucija  vrijeđa dostojanstvo čovjeka, doduše, koristi se kontracepcija kojom se njezina tvrtka bavi. Naravno da nema smisla  prilaziti takvim metodama jer su sva pitanja  (moralna, etička i svjetonazorska) postavljena kod donošenja zakona u njihovom parlamentu.

Nedavno gledam na televiziji  nekakvu emisiju, pita  se novinar kako vratiti  dignitet Hrvatskom saboru. Možda baš poštivanjem zakona. Moliti se pred bolnicom te na taj način stavljati psihološki pritisak na osobu koja je došla provesti u djelo najtežu odluku koju čovjek može donijeti dok za to postoji zakon?

Ne bih rekao da je to poštivanje. Moje mišljenje je takvo da sam protivnik pobačaja, ali moje mišljenje nije nešto što bih trebao nametati drugima. Zakon služi tome, a ne ja ili moje uvjerenje. Ako zakon nije dobar, bolnica nije mjesto gdje se protiv njega treba boriti. Tko donosi zakone?

E, pa tamo treba ići, njima ljudi daju svoje glasove, svoje povjerenje. Mi ćemo se brinuti o broju afera novoga ministra znanosti, brinut ćemo se o stanju koalicije, o otkazima u državnoj službi,  brinut ćemo se da se ne zamjerimo, jer ovdje se nitko ne boji jedine stvari koje se treba „bojati", zakona.

Civilizirani stranci koji dođu u našu državu da bi vodili nekakav posao  vrlo brzo shvate kako stvari funkcioniraju. Koliko stranaca ima firme pa ne plaćaju svoje radnike, koliko ljudi naganja gazde firmi u stečaju, koliko često te firme krše zakone?

Nekako mi se čini da nismo vodili brigu o osnovama, da se pravni poredak bacio u nekakav tamni kutak na listi prioriteta, dok Nizozemci raspravljaju o glupostima,  jer je priča o glupostima najveći civilizacijski doseg.

O glupostima ljudi raspravljaju kad su odradili sve što im treba da bi mogli u miru pričati o nebitnim stvarima.  A mi? Mi raspravljamo o temeljnim ljudskim pravima, o kurikularnoj reformi koja se trebala provesti prije 15 godina, o bračnim zajednicama koje nikoga ne ugrožavaju, o kreacionizmu i ograničavanjima  pozitivne znanosti u javnom školstvu...

Čini mi se da ćemo još dosta čekati  dok gluposti dođu na red. Dok ne dođu, do tad će novi Joe Šimunić slobodno  pričati  da je „Za dom spremni" čuo u opereti, a političar  obranu temeljiti na tezi da „očito nekome smeta...".

Puno ljudi s kojima se družim, ili sam se družio dok nisu pobjegli vani, upravo ovakve stvari doživljavaju puno teže od male ili nikakve plaće. Gadi im se jer, eto, žele nešto konstruktivno, pozitivno.  

Moj prijatelj s početka priče kaže da će i on vani, jer mu je povratak doma, umjesto najljepše stvari, postao mučnina. Ja ću već naći nekoga za kavu, a vi?