Od 1998. godine svakog 22. listopada obilježava se Međunarodni dan svjesnosti o mucanju. Mucanje je poremećaj fluentnosti govora, koji otežava ili onemogućava njegov normalan tijek. Oko jedan posto odraslog stanovništva muca, a to znači da u Hrvatskoj muca 40.000 odraslih ljudi.

Obično kad upoznam nekoga tko muca, čini mi se da se već dugo poznajemo jer smo prošli toliko sličnih situacija od najmlađe dobi: izbjegavanje govornih situacija, hitra zamjena teže riječi lakšom, poštapalice, lupanje srca, znojenje, grčenje pluća, crvenilo (od srama ili treme ili neuspjeha)… Pitam tu osobu što joj je bilo najteže, kad joj je bilo najneugodnije, kako se iščupala iz vrtloga negativnih misli i kako se danas nosi sa svojim mucanjem.

Ali što pitati nekoga tko je uspješan, samouvjeren, ostvaren, ambiciozan, a usput i muca?

Znači li to da je mucanje u njegovu životu (bilo) nešto sporedno i nebitno? Ili možda nikad i nije mucao toliko jako da bi ga to u ičemu ometalo?

Ove godine povodom 22. listopada, Međunarodnog dana svjesnosti o mucanju, razgovaramo s dr. Ivanom Kolegom, specijalistom ginekologije u Općoj bolnici Zadar.

Rocky Balboa rekao je: „Nije važno koliko te jako život udari. Važno je koliko te jako može udariti, a da se nastaviš kretati.“ Ivane, jeste li se ikad bavili boksom? Što mislite o toj rečenici? 

Bavio sam se boksom dvije godine, kad sam bio 5. i 6. godini medicine. Tom rečenicom nam želi ukazati da ćemo u životu naići na teške prepreke koje moramo na neki način premostiti, jer život nije lagan – upravo suprotno. Pojedine stvari u životu bit će teško prihvatiti, no ne smijemo posustati i prihvatiti tu takozvanu gorku sudbinu tj. etiketu, već moramo krenuti: prilagoditi se okruženju u kojem se nalazimo, slično kao u boksu. Manji boksač prilagodit će se u borbi visokom boksaču na način da zauzme drugačiji stav, gdje duge ruke visokog boksača neće doći do izražaja. Svojim novim stavom on nam pokazuje da put k pobjedi nije primanje udarca već prilagodba situaciji. Život će vas kad-tad udariti jako, ali prije nego što ustanete i krenete naprijed, promotrite svijet oko sebe.

Recite nam nešto o svojem mucanju. Sjećate li se kad ste postali svjesni da nešto nije kako treba?  

Mislim to je klasična životna priča bilo kojeg od nas koji je imao problem s tim. Počelo je kroz djetinjstvo, možemo reći kao nevino „ponašanje“, da bi se kasnije razvilo u trajno. Da nešto nije kako treba zamijetio sam s početkom puberteta.

Kako biste ocijenili težinu svog mucanja u najtežem razdoblju? Kako je sve to utjecalo na vas? 

Teško je to procijeniti. Svaki put kad zapnete ili ponovite neko slovo vam je teško. Nikad nije lagano, bez obzira na situaciju u kojoj se nalazite. To može biti razgovor s najboljim prijateljem ili izlaganje pred auditorijem. Zato sam tijekom razgovora izbjegavao riječi za koje bih osjetio da bi mi bile potencijalno teške. Puno sam čitao, tako da sam za većinu riječi imao tzv. zamjensku riječ. Borio sam se tim na način da sam učio i čitao naglas.

Je li okolina razumjela problem? Kako biste usporedili današnje okruženje u školama od onoga u kojem ste vi odrasli?

To je bio, dakle, kraj devedesetih i prvo desetljeće 2000-ih. Ovisno u kojem životnom periodu. Malu djecu nije briga jer u vrtićkoj i početnoj školskoj dobi svi su, možemo reći, na neki način neiskvareni, premda se u ovo današnje doba globalizacije, digitalizacije i uvođenja umjetne inteligencije ta granica pomakla. Mislim da najveći izazov za svu djecu i roditelje koji se susreću s ovim i sličnim problemima predstavlja razdoblje od 5. do 8. razreda. 

Mislite li da je i društvo danas tolerantnije prema poteškoćama tipa mucanja? 

Odnos društva prema mucanju povijesno gledano prolazi kroz promjene, od stigmatizacije i stereotipa ka sve većem prihvaćanju. Sve većom svijesti o raznovrsnosti načina govora društvo može postati otvorenije, što će omogućiti osobama koje mucaju da se osjete prihvaćeno i podržano. Potrebno je trajno osobno usavršavanje uz edukativne programe i kampanje. Mislim da zahvaljujući novim tehnologijama ljudi postaju svjesniji, znanje se širi i ruše se predrasude i pogrešni stavovi.

Nakon Gimnazije Franje Petrića odabrali ste studij medicine. Niste išli linijom manjeg otpora, nego ste odabrali itekako zahtjevan fakultet. Što vas je privuklo medicini? Je li na fakultetu bilo nezgodnih situacija? 

Upravo suprotno. Otišao sam na Medicinu upravo radi problema koji sam imao, da pokušam naći rješenje. Medicina je jedno zdravo okruženje bez predrasuda, tako da nije bilo neugodnih situacija od strane okoline. 

Jeste li ikad bili na kakvoj terapiji za mucanje?

Bio sam dva puta na jednom programu u Varaždinu. Svaki program odnosno edukacija na svojevrsni je način korisna, jer nam otkriva nova i stara saznanja.

Danas radite u bolnici, primate pacijentice, sudjelujete na sastancima. To je profesija u kojoj nema skrivanja kad čovjek ima loš dan. Kako se nosite s time? Koliko je danas u vašem životu mucanje uopće prisutno? 

Trudim se da svaki dan u bolnici bude na neki način bolji od prošlog, možda ponekad za neku malu sitnicu. Ima dosta situacija koje su zahtjevne, ali iz svake situacije možemo naučiti nešto novo. Što se tiče govora, sada je jako dobro, međutim tu i tamo posrnem. 

Osobama koje mucaju telefon je često mrska sprava. Imate li problema s telefoniranjem (i ako nemate, kada ste se i kako riješili tog problema)? 

Telefoniranje je jedno, možemo reći, posebno područje, koje još i danas izaziva strah, jer se suočavamo s pitanjem: „Što će se dogoditi ako zapnemo ili ponovimo neko slovo?“ Odgovor je jednostavan: NIŠTA. Osoba s druge stane žice istog će trenutka kad poklopi slušalicu zaboraviti na vas. Ali trebalo mi je dosta vremena da to shvatim. Pomoglo mi je, recimo, kad bih u glavi pripremio odgovore na moguća pitanja – na neki način vizualizirao razgovor. Drugo, ostavio bih si dovoljno vremena za odgovor i potpomogao se disanjem – izgovarao bih pri izdisaju. Treća stvar: morate naučiti reći „ne znam“, „ne mogu“ i treba znati prekinuti razgovor, to će vam uštedjeti dosta energije i vremena. 

Postoji li danas neka situacija koju ćete izbjeći po svaku cijenu ili kažete sebi „ne postoji to što ne mogu“? Kako je tekao vaš put prema današnjem samopouzdanju, kada je riječ o govoru?

Mislim da je većini ljudi uvijek izazovno držati predavanja, seminare i prezentacije pred manjim ili većim auditorijem. Vrlo sam rano sam primijetio da što mi je veći vokabular, to bih se lakše uspio snaći u teškim situacijama. Druga vrlo važna stvar koja mi je pomogla u samopouzdanju jest disciplina. Tu karakteristiku njegovao sam još od ranih školskih dana, u početku kroz učenje naglas i stalno ponavljanje, a kasnije u ostalim aspektima života. Stoga mi učenje i obavljanje teških zadataka nije postalo strano, jer sam znao da se mora napraviti. S vremenom sam u to uključio i trening – bilo je tu svakojakih sportova – a nakon 25. godine ostao sam povremeno u košarci i u teretani. Mislim da se samopouzdanje gradi godinama, ali za to vrijeme građenja trebaš biti mentalno i fizički spreman i ne izgubiti fokus na željeni cilj.

Rekli ste mi da često razmišljate o mozgu, govoru, nastanku glasa. Jeste li došli do nekih spoznaja koje biste podijelili s nama?

Mislim da mucanje nije ništa drugo nego jedna vrsta naučenog ponašanja. Ponašanje koje nam je došlo u vidu problema (mucanje) da nam ukaže da se moramo promijeniti. Jer, kao što smo naučili voziti bicikl, tako smo naučili mucati. I sve što je naučeno može se „odnaučiti“. Sve su govorne terapije i programi dobri, ali ograničavajući. Jer, nitko se od vas ne rodi i počne mucati, već je to nastupilo kao posljedica niza događaja u vašem životu, gdje ste s vremenom poprimili određeni obrazac ponašanja kad biste se našli u istoj ili sličnoj situaciji. Kako je odgovor u tim situacijama bio uvijek isti, s vremenom je postao obrazac djelovanja tj. naučeno ponašanje. To je moje mišljenje.

Što biste za kraj poručili osobama koje mucaju? 

Za učenike osnovnih i srednjih škola i studente: učinite naglas, naučeno poglavlje ponavljajte naglas dok njime potpuno ne ovladate – BUDITE SPREMNI. Stalno čitajte različite vrste knjiga. Iskoristite internet da se educirate što više jer vam znanje ne može nitko uzeti. Ja sam položio 96 ispita na medicini i nisam pao nijedan: ako mogu ja, možete i vi. Nadalje: sve što vam treba da biste došli do željenog cilja su red, rad, disciplina i fizička aktivnost.

Za razdoblje nakon faksa: naučite se prilagoditi životnim situacijama – zauzmite se za sebe. Može predstavljati bolan proces, ali je nužan. Okružite se ljudima koji žele najbolje za vas. I za kraj, PRONAĐITE PRIJATELJA U SEBI.