Od novinarstva do svjetla reflektora! Ususret velikom ''slavljeničkom'' nastupu u Zadru, porazgovarali smo s Markom Dejanovićem, stand up komičare. 26. listopada ne propustite njegov nastup u HNK Zadar jer slavi deset godina karijere i bit će nezaboravno!

Da ti je netko prije 10 godina rekao da ćeš se stand up komedijom početi profesionalno baviti, što bi mu rekao?

- Rekao bi mu da mu je netko ubacio džoint u piće. Poprilično sam introvert karakterno, neki kažu čak i asocijalan. Prije 10 godina sam uživao u pisanju komedije, ali recimo za News Bar sam pisao osim članaka i scenarije za skečeve, ali nikada nisam htio glumiti u skečevima.

ULAZNICE ONLINE NA LINKU https://www.entrio.hr/event/zadar-marko-dejanovic-a-kad-smo-vec-tu-10-godina-stand-up-karijere-19100

Mogao sam se zamilsiti da pišem drugima stand up materijal, ali da ću se baciti i u izvedbu. K tome, prije 10 godina nitko kod nas nije živio od toga, stand up se odvijao po kafićima, tek rijetko u nekom kazalištu ili dvorani. Moram i sam sebe potapšati po ramenu, jer sam odigrao nemalu ulogu da se počnu redovno raditi domovi kulture, kazališta, evo sad i HNK-ovi. Ali da, prije 10 godina ništa od toga mi nije bilo na radaru. Bio sam novinar crne kronike, nadao se spisateljskim uspjesima i počeo novi hobi sa stand up komedijom. 

Podrijetlom si iz Banja Luke, moram priznati da mi je onda nekako ''jasno'' da u sebi nosiš crtu humora, no reci mi - kako je došlo do tvojih crnjaka, odnosno, primjetila sam da ti nije strano oprati humorom po najtežim temama?

- Sve je lakše uz zajebanciju. Uz tu poruku sam odrastao. Svi prolaze kroz teška razdoblja, moja obitelj isto kao i drugi. Od bolesti, smrti, svađa ili recimo izbjeglištva. Naš način je uvijek bio da se sprdamo sa svime. Svaka traumatična priča se tako pretvara u komediju.

Moj stari je u Banja Luci bio školski direktor i pedagog, a u Frankfurtu čistač na velesajmu. Ali to je uvijek pričao kao doživljaje ostarjelog čovjeka iz bosanskog sela koji čisti tijekom 48 sati tehnopartija ili koji zapovijed šefa Njemca "No smoking" razumije kao da je njegov kolega čistač nekome ukrao smoking pa sa cigaretom među usnama juri za nedužnim kolegom, dok šef juri za njim i urla "No smoking!". 

Ako smijem malo pametovati, teme kojih se na početku bojim su mi među najdražim.

Mrzim strah, a sprdnja je protuotrov. Nema goreg nego kad si u strahu, gore nego kad ti se dogodi to od čega strahuješ. Negdje sam čuo teoriju o prijeklu smijeha. Kod čimpanzi, kad se boje oni keze zube. Navodno je ta grimasa porijeklo smijeha. A to mi ima i logike, obzirom kako funkcioniraju šale. Prvo izgradiš napetost pa ju otpustiš na panču, poanti. Što veću napetost izgradiš, to veći smijeh dobiješ kad ju razriješiš. 

Je li istina da je dok si bio u News baru veliku ulogu u tvom razvoju u komediji imao naš Zadranin Ivan Šarić?

- Je. Da nije bilo Šarića ne bi se ni počeo ovime baviti. Upoznali smo radeći na emisiji News Bara. Ja sam pisao roman i usput napisao nešto što sam mislio da bi mogao biti materijal za njegov stand up nastup. On nije htio izvoditi što mu je drugi napisao, nego me pozvao da sam izvedem u pauzi njegovog showa. Bilo me je strah, što znači da sam morao pristati. Pa mi se svidjelo, a Ivan me uputio gdje se mogu prijaviti za sljedeće izvedbe. 

Kako je došlo do tvog prijateljstva i suradnje s Goranom Vinčićem?

- Upoznali smo se u Studiju Smijeha. Ja sam bio taman postao stalni komičar kada je Goran došao na Open Mic večeri. Danas smo dobri prijatelji, ali smo počeli suprotno. On je pobjeđivao na Open Mic večerima pa je trebao gostovati na redovnim večerima sa stalnim komičarima. Ali kako je imao neke treninge par puta zaredom nije mogao stići biti prvi u večeri, kao što inače budu openmajkeri, pa sam mu ja prigovorio da mulja samo da ne bi bio prvi. On mi je prijetio da će me istući, ja, svjestan da je on jači, sam prijetio da ću ga pregaziti autom.

Stalo je na prijetnjama.

Kasnije smo s vremenom razvili prijateljstvo. A suradnja je prvo počela kroz show "Boca Istine" koji smo Tin Sedlar, Goran i ja počeli raditi još u Studiju Smijeha, kao dvoranski show s kojim ćemo si otvoriti vrata za dvorane diljem zemlje. Iz toga showa je proizašao kolektiv BIS Comedy, a Vinča i ja smo zbog sličnih sklonosti riziku i improvizaciji pokrenuli i duo show Dupla Doza. 

Neizbježno pitanje: kako pohranjuješ svoj materijal i nakon toliko nastupa, imaš li još uvijek neke slične rituale i pripreme?

- U zadnje vrijeme pohrana su kratke bilješke. A rituale imam, najviše nepotrebno ispisivanje cijelog seta bilješki za predstojeći show. Ali tu su i sretne majice, sretne čarape... Razna praznovjerja kojima se uklanja trema. Često i ubacim jednu nikada isprobanu foru u set, čisto da sva nervoza bude na njoj, a ostalih sat i pol onda ostanu maksimalno opušteni. 

Može li se bez društvenih mreža u svijetu showbizza? Mnogi naši komičari tu su se baš fino ''našli''...

- Mislim da ja ne bih mogao. Ima sigurno ljudi koji su dovoljno poznati da im mreže ne trebaju, ali to je neki tradicionalni put televizija. Ako te nema na televiziji, moraš ljudima iskakati na mrežama. 

Kako na tvoj posao reagira tvoj 7-godišnjak, ako te npr. prepoznaju u trgovini i slično?

- Dio s prepoznavanjima mu nikako nije jasan. Uvijek pita otkuda ja poznajem neku osobu i onda zašto ona mene pozdravlja ako se zapravo ne poznajemo. A sami posao mu se sviđa. Čujem da je znao držati stand up za učenike u školi. Samo se nadam da je pod pauzom, ne za vrijeme nastave. 

Hoćeš li i u Zadru komunicirati s publikom?

- Sigurno. Kad god sam nastupao u Zadru, razgovori s publikom su bili neki od najzabavnijih uopće.

U Zadru ti publika odgovara sprdnjom na sprdnju. Uvijek se činilo da su se došli zabaviti, a ne prekrižiti mrko ruke i gledati te kao da si im došao održati politički govor.

Razgovori uvijek kod mene ovise o tome je li publika spremna razgovarati ili žele samo slušati, što je isto ok. U Zadru su dosada uvijek htjeli razgovarati. Vjerujem da će tako biti i u HNK-u.