Prije točno 15 godina, 22. travnja 2009. godine, emitirana je prva emisija Blues bar na Radiju 057. Malo-pomalo emisija je zaslužila epitet regionalne sile, a njezini autori Mišel Kalajžić i Andrija Prović postali su sinonim za kvalitetnu glazbu, koju možda baš uvijek i ne razumijemo, a nije nas sram to priznati.

Svake srijede u 20 h na 91 MHz taj dvojac zaljubljenika u malo drukčiji glazbeni izričaj slušatelje odvodi u svijet bluesa, džeza, orijentalnog, eksperimentalnog… Nastavite niz, što je još na repertoaru Blues bara?

Andrija: Etno džez, psihodelija, mađarski prog, noise, spiritualni džez, seattleški evoluirani funk za 21. stoljeće, aktualna američka jam scena, fusion, stoner, grunge…

Mišel: To je zapravo fusion koji povezuje sve glazbene žanrove, od rocka, bluesa, stonera, funka, jazza, country blue grassa, soula, swinga, sevdaha i ostalog world musica.

Andrija: Žanrovskih ograničenja zapravo nema, a jedini je kriterij da se nama sviđa. Iako Blues bar u nazivu emisije sugerira jedan žanr i njegove stilske pritoke, od početka smo znali da se nećemo zadržati samo na bluesu.

Luis Armstrong reče: „Ako moraš pitati što je to džez, onda nikada nećeš saznati.” Volite li više džez ili blues?

Mišel: Volim i jazz i blues. Jazz je nadgradnja glazbe, viša razina. Kreacija koja se oslanja na imaginaciju, slobodnu formu. Blues je osjećaj, jazz je maštovitost. I jedno i drugo je slobodna plovidba. Zadnjih godina u emisiji se više bavimo jazzom nego bluesom. Kako se emisija glazbeno razvijala, tako smo se zbog neprestanog istraživanja i mi razvijali s njom. Dosta dugo smo morali objašnjavati kako to da puštamo jazz, a zovemo se Blues bar?

Blues je ishodište, primarni osjećaj i stav na kojemu je emisija zasnovana. Blues bar je neka vrsta radijske birtije u kojoj možete „dobiti za šankom” blues, ali i jazz, funk, fusion, čak i sevdah koji je balkanska inačica bluesa. Zamislite da 15 godina puštamo samo blues i to onaj osnovni twelve-bar? Dosadili bi i sami sebi, a kamoli slušateljima. Puštamo i druge žanrove dobre muzike, pa i klasičnu glazbu. Čak smo radili i emisije u kojoj smo povezivali književnost s glazbom koja se spominje u njoj („CA. Blues” Milana Oklopdžića, „On the Road” Jacka Kerouaca, Charlesa Bukowskog...).

Andrija: Blues je ishodište svega i uvijek mu se rado vraćamo, ali jazz je toliko uzbudljiv i opširan da se najviše veselim svom neznanju; stvarima koje ću, najviše kroz emisiju, tek otkriti.

Kad čovjek sluša emisiju, već na prvu djeluje egzotično, što zbog glazbe, a što zbog vašeg šarmantnog južnjačkog naglaska. Mišel je iz Makarske, a Andrija iz Opuzena. Kako ste se upoznali?

Mišel: Bilo je to sasvim slučajno, na rođendanskoj zabavi. Došlo je dosta ljudi, među ostalim i Andrijina sestra koja je studirala s mojom ženom. Andrija je tek došao studirati u Zadar, pa je i on došao da se malo druži... Ja sam se uhvatio puštanja muzike (tlačenja gostiju) i primijetio sam da nitko od uzvanika ne reagira na izbor pjesama osim Andrije. Bilo mi je čudno da tako mlad reagira na stvari koje nikad prije nije čuo. I krenula je priča o muzici... Što se tiče naglaska, moj se južnjački zbog dosta seljenja u mladosti izgubio, ali Andrija oteže ko da je iz Čapljine, a ne iz Opuzena. To nam baš dobro paše.

Andrija: Obojica smo bivši zadarski studenti, a kako reče Mišel, spojila nas je – ljubav prema glazbi. Negdje koncem 90-ih Mišela slučajno srećem na pješačkom prijelazu ispred Filozofskog fakulteta, a on manirom okorjelog južnjačkog glazbenog frika iz džepa jakne vadi kazetu Lynyrd Skynyrda, živi album „One More from the Road”, i kaže: „Ovo već nekoliko dana nosim za tebe. Moraš poslušati!” Nakon toga naše će slušaonice biti sve češće, sa sve širim izborom glazbe.

Koliko se dugo ideja o emisiji kuhala u vašim glavama?

Mišel: Mislim da je bio presudan jedan tulum koji je ostao upamćen kao Etinol-party po kemijskoj čistionici koja se nalazila ispod stana u kojemu su kao studenti na Voštarnici živjeli Andrija i njegov rođak Petar Jurica, kasnije poznati fotoreporter Zadarskog lista. Na tom prilično divljem partyju Andrija i ja puštali smo glazbu koju do tada ljudi nikada nisu čuli, a koju je – tada također prisutan poznati novinar Milan Tomljanović – ocijenio kao „južnjačku školu blues-rocka”.

Skužili smo da je glazba koju smo te noći puštali potpuno „odnijela” ljude i da je imala nevjerojatan utjecaj na njih. Andrija je u to vrijeme saznao da sam svojevremeno radio na radiju pa mu je palo na pamet da napravimo jednu glazbenu emisiju u kojoj bi ljudima na radiju puštali ono što slušamo, a za što mislimo da je vrijedno pažnje. Ja sam poznavao Marina Jovića koji je radio na Donat FM-u (prije Radio Ga Ga, čiji sam bio jedan od osnivača) glazbenu emisiju Rock’n’roll Grafiti.

Dogovorili smo da pokrenemo emisiju Blues bar i ponudili je vlasniku Radija 057 Darku Smrkiniću (koji je i sam nekad bio glazbenik-basist). Njemu se ideja odmah svidjela. Pokazalo se nakon tri mjeseca da su trojica jakih autora ipak previše za jednu tjednu emisiju, pa smo Andrija i ja ostali, a Marino je otišao i pokrenuo vlastitu emisiju. I tako smo nas dvojica nastavili, evo već punih 15 godina.

Andrija: Ideju smo uz kratki dogovor zapravo dosta brzo realizirali. Ni tada ni danas oko Blues bara nije bilo nikakvih komplikacija.

Mišel: Darko se poslije vjerojatno pokajao, ali bilo je kasno. „Čovek je ono... alal vera“, rekao bi Cane iz Partibrejkersa.

Kakve su reakcije slušatelja u proteklih 15 godina? Jeste li izgradili svoju publiku?

Andrija: To je pitanje dobrim dijelom i za publiku, ali definitivno imamo dobru slušateljsku bazu. Mahom mislim na reakcije koje u realnom vremenu tijekom emitiranja Blues bara dobivamo preko naše Facebook stranice, ali i naknadne, koje nas uvijek dodatno razvesele. Kao na primjer kada upoznamo ljude raznih profila koji krenu pričati o emisiji ne znajući da razgovaraju s jednim od autora.

Mišel: Ja nisam na početku bio neki pretjerani optimist. Mislio sam da nećemo naići na neko odobravanje jer ljudi slušaju glazbu dosta površno i uglavnom ono što im servira diskografska mašinerija. Dogodilo se međutim suprotno, pokazalo se da smo slušatelje, zapravo sljedbenike emisije, počeli – dobivati, doduše polako, ali vrlo ustrajno. Naša je publika od tada prilično narasla i vrlo je privržena. Ima ih sa svih strana svijeta (zahvaljujući live streamingu), a ne samo iz Zadra.

Mnogi ne propuštaju niti jednu srijedu navečer jer im je to postao neki ritual. I sami su postali ili su i prije bili odlični poznavatelji dobre muzike, pa nam nerijetko i sugeriraju neke bendove. Mnogi se okupljaju u društva, pa zajedno kod nekoga slušaju emisiju. Naši prijatelji iz Planinarskog doma na Paklenici čak su se domislili kako tehnički „uhvatiti” signal Radija 057 kako bi mogli uživo slušati emisiju. Imaju i dosta snimljenih emisija, pa se na Paklenici često može slušati Blues bar.

Zanimljivo je da među publikom imamo dosta – liječnika. Njima emisija dođe kao opuštanje nakon stresa, kao u poznatoj seriji M.A.S.H. Puno je prijateljstava sklopljeno preko emisije. Zapravo jedna nevjerojatna priča kojoj se ja ni u snu nisam nadao. Blues bar definitivno je moje najveće postignuće u radijskom mediju. Barem za mene.

Jeste li ikad slušali „normalnu“ glazbu, na primjer Mišu ili Bijelo dugme?

Andrija: Jedino na vjenčanjima! Šalim se, ali u mojim formativnim godinama dobra je glazba gotovo bila mainstream. Dodajmo tada aktualnu grunge scenu, classic i hard rock koji je još uvijek odolijevao, raniji MTV u naponu snage, povremene koncerte u Opuzenu i dolini Neretve koje sam uspio uloviti, utjecaj lokalnih kafića i znalce iz generacije starijih kužera sa svojim utjecajima…

Tako je doći u Zadar i donijeti osnove o Hendrixu, Doorsima, Metallici, Deep Purpleu ili Zeppelinima bila donekle očekivana poputnina studenta iz malog mjesta, a ne toliko iznenađenje. Problem je bio odmak od mainstreama, koji je teže bilo naći u manjoj sredini. Tu je nastupio Mišel, a kasnije i Pake, naš genijalni suradnik Blues bara koji živi u Seattleu.

Mišel: Ja sam formativno došao iz osamdesetih koje glazbeno zapravo nikad nisam baš puno volio. Mišu nisam nikad slušao niti iz zafrkancije, a Bijelo dugme i danas volim iz sedamdesetih, neprežaljeni Ipe...

Mišel, na radiju si počeo raditi kao student i ubrzo postao jedan od najprepoznatljivijih glasova Radija Ga Ga, tadašnje radijsko-medijske senzacije, koja je mahom puštala mainstream glazbu. Jesi li tada, dok si u eter puštao U Can't Touch This, mislio „a baš bih volio zavrtiti jedan Grateful Dead”, ili je ljubav prema malo drukčijoj glazbi došla naknadno?

Mišel: Meni su osamdesete godine u formativnom razdoblju ostale u sjećanju kao glazbeno prilično „bljutave” u odnosu na sedamdesete koje sam otkrivao naknadno, pa i devedesete u kojima se dogodilo zadnje veliko razdoblje rocka kroz grunge. Radio Ga Ga ipak nije bio isključivi mainstream radio…

Marija: Oprosti, selektivno pamtim, imala sam 15-ak godina.

Mišel: Ljudi su donosili svoje ploče od kuće i puštali glazbu kakvu tada nije vrtio, primjerice, državni Radio Zadar. Glazbeni urednik bio je pok. Vedran Čupić, gitarist nekadašnjeg Dorian Graya, pa pok. Momo Beduin, Neno Štokić, Neno Pavlaković... takvi likovi iz Zadra koji su tada u glazbi donosili svatko svoje utjecaje. Bilo je na radiju i studenata s Filozofskog fakulteta iz drugih gradova poput sadašnjeg suradnika Pake iz Splita (sada je u Americi), koji nam sada donosi svoje utjecaje.

Najavljivao sam vjerojatno kao voditelj U Can't Touch This u programu, ali istovremeno me već tada privlačio funk, blues, pa i jazz, ali u nekim osnovnim, klasičnim formama. Tražio sam nešto više, bio sam mlad i znatiželjan, stvari su se događale brzo. Presudan je bio jedan događaj iz ranih 90-tih. Na RMR-u (makarskom radiju čiji sam također bio jedan od osnivača) početkom 90-tih iskusan makarski DJ Zoran Spajić otvorio je svoju arhivu ploča mom prijatelju Ivi Dr. Bluesu i meni. Tu smo zimu preslušavali njegove ploče uglavnom iz sedamdesetih i potpuno „odlipili”.

Pokrenuli smo tada glazbenu emisiju Indijanac koja je bila moja preteča današnjeg Blues bara. Makarska je u to vrijeme bila ljuta rokerska sredina i to je do kraja formiralo moj glazbeni ukus, koji se kasnije samo nadograđivao. Muddy Waters, Jimi Hendrix, James Brown, Frank Zappa, The Allman Brothers Band, Canned Heat, Grateful Dead, Miles Davis, John Coltrane... bile su nekakve logične postaje na tom putu. Pri tom je Grateful Dead bio važan, ne samo kao band u glazbenom smislu već i kao umjetnička skupina koja je odredila postulat umjetničke slobode i slobodnog dijeljenja umjetnosti (glazbe) među ljudima. Dosta smo njihove umjetničke filozofije preuzeli. Otud i njihova ikonografija u simbolima emisije...

Andrija, pišući za Zadarski list bavio si se uglavnom sportskim novinarstvom. Kad i kako si osjetio zov te drukčije, non-mainstream glazbe?

Andrija: Honorar u Zadarskom listu zarađivao sam uglavnom pišući o sportu, u odličnom okruženju tadašnje sportske redakcije, međutim istovremeno sam već od početaka povremeno pisao o glazbi. Najčešće najave, a nešto rjeđe izvještaje s koncerata. Najave koncerata najviše sam pisao za naše glazbene večeri – Forum Blues Bar na Kalelargi. Zov o kojem govoriš valjda nađe tebe, a ne obrnuto. U mom slučaju bilo je samo pitanje vremena kada ću stići do pravih izvora.

Dvije emisije priprema jedan, pa dvije drugi. Jeste li se kad posvađali?

Andrija: Rijetko i nikada se svađamo jer je Blues bar oaza u sredini napornog radnog tjedna u koju jedva čekamo zagaziti. Negativnu energiju tako ritualno tjeramo, a ne prizivamo je.

Mišel: Zapravo jedva čekamo čuti što je smislio onaj drugi. U početku smo emisije radili jedan za drugoga, puštali smo muziku kao da smo doma. Kasnije su se slušanjem emisije priključili i drugi (luđaci) koji nas prate već godinama...

Svake nedjelje na stranici emisije na Facebooku objavite nadahnutu objavu o onome što možemo očekivati u sljedećoj emisiji. Otkud vam inspiracija pred svaku emisiju? I tako već 15 godina.

Mišel: Pa dosadno je takvu muziku kao što je jazz, blues, rock, fusion predstavljati nekim uštogljenim najavama. Osim čudnog ukusa u glazbi imamo i „osebujan” smisao za humor. Andrija je tu spretan i grafički. Sretna je okolnost da se izgleda i to svidjelo ljudima. Ali i da nije, mi bi svejedno tako radili. Naša je dugogodišnja parola, ako ti se ne sviđa, ugasi. Ima jedan zgodan džingl iz Vareša...

Andrija: Inspiracija se ili dogodi ili ne dogodi. Ako je nema, ide često i šturija najava s osnovnim podacima o sadržaju emisije. Ali kada se dogodi, kao ona o Istočnom i Zapadnom Zadru, onda se brže-bolje sjeda pred tastaturu da se ne zaboravi.

Kako je došlo do suradnje s Koncertnim uredom Zadar? Kojim ste koncertom dosad bili posebno zadovoljni?

Andrija: Koncertni ured Zadar s ravnateljicom Melitom Ivković radi izvrsne koncerte i, izuzev povremenih sezonskih bljeskova Zadar Jazz i Blues Festivala, zapravo je jedina cjelogodišnja zadarska konstanta kada su live jazz i progresivniji izvođači u pitanju. Povezali smo se lani preko Jazz bar programa u sklopu Klub večeri, a njihove kvalitetne sadržaje i dalje pratimo i podržavamo.

Mišel: Oni snažno doprinose gradskoj kulturi, ne samo u klasičnoj glazbi, već i u dijelu koncertnog programa pod nazivom Klub. Već su doveli mnoga znana imena jazza, world musica i fusiona zadarskoj publici. Pamtim gostovanje Mimika Orchestra, impro-koncert u čast Steveu Lacyju... Mislim da bi bez Koncertnog ureda Zadar bio značajno glazbeno osiromašen. U tom smislu imaju našu punu podršku.

Andrija: Podržavamo i festival Derivat, Nigdjezemsku, D8 Rock caffe, Zadar Jazz and Blues, Rock in Poljica... Gdje god osjećamo da se razvija kvalitetna scena koju treba podržati.

Djeca su mi bila mala kad se održavao projekt Forum Blues Bar, pa hajde vi meni sad ukratko opišite što je to bilo i kako je bilo i zašto se ugasilo.

Mišel: Bilo bi lijepo reći da smo ga pokrenuli zbog neke uzvišene svrhe, ali nama je zapravo bilo dosadno s tadašnjom ponudom glazbenih događanja u Zadru. Forum Blues Bar u tadašnjoj „slastičarni” kako smo je zvali, zapravo Turisthotelovom kafiću Forum na Kalelargi, pokrenuli smo kako bismo mogli slušati dobre bendove uživo u Zadru. Ispočetka je odaziv publike bio vrlo slab, da bi kasnije sve krenulo i nastala je prava navala. Meni su djeca također bila mala tada pa je nakon nekog vremena Andrija s Jurom i Gogom nastavio gurati Forum Blues još nekoliko godina.

Andrija: Forum Blues Bar večeri Mišel i ja smo osmislili kao DJ setove petkom na Kalelargi. Ubrzo se početna ideja pretvorila u koncept probranih ranih svirki petkom i program koji smo uz suradnju i podršku prijatelja Blues bara Jure Popovića i Gorana Utkovića te dijela kreativnog Turisthotelovog kadra održali sljedećih sedam godina. Ipak, ritam od četiri svirke mjesečno bio je naporan uz svačije redovite poslove, a jazz, blues, progresivni i alternativni izvođači komercijalno nisu obećavali. Ali žalimo zbog prekida kontinuiteta koji je izuzetno važan za stvaranje scene.

Odnedavno je prestala suradnja i s Guma barom. Kakva je vaša vizija budućnosti, za vašu emisiju, ali i za alternativnu glazbenu scenu u Zadru? Želje, snovi, nadanja…

Andrija: Suradnja je prestala dolaskom nove uprave i vlasnika. Od voditelja ugostiteljstva Turisthotela godinu prije bili smo dobili poziv za oživljavanje Forum Blues Bara u Gumi, ali ta će priča ovaj put trajati samo jednu sezonu. To je zapravo problem i dijagnoza zadarske scene: diskontinuitet. Nije problem što ne organiziramo takve svirke mi, već pomalo stari i čangrizavi, nego što svaka slična priča traje jedno ili par poglavlja i što se dugoročno iz takvog rada stvara samo romantični privid kako je nekada bilo bolje. A zapravo nije jer je sve bilo u povojima i tek je trebalo postati nešto. To nešto posljednjih godina ima Šibenik.

Mišel: Guma bar nas je pozvao da obnovimo Forum Blues Bar i mislim da je to bilo uspješno. Kad smo pripremali novu sezonu koja je trebala biti još jača od prve, promijenio se vlasnik. Sadašnji Guma bar ne bih želio komentirati. Što se tiče emisije, namjeravamo je gurati dalje jer nam čini veliko zadovoljstvo. A glazbena scena Zadra? U Zadru ima sjajnih glazbenika i zaljubljenika u dobru glazbu, pa i u jazz. Nisu brojni jer u Zadru prevladava mainstream publika, a alternativce se smatra redikulima. Prisutna je neka čudna inverzija.

Za promjenu tog stanja uma Zadru je potrebna scena, prije svega kvalitetan gradski klub, koji bi takvu sliku promijenio. Mi stalno pokušavamo nešto napraviti. Opet iz istog sebičnog razloga, da nam ne bude dosadno. Ovo je ljeto u tom smislu moglo biti vrlo obećavajuće, ali izgleda ništa od toga. A nije do nas... Nada i dalje postoji, mada mi se čini da je Zadar u tom smislu dosta uskogrudnih pogleda. Šibenik nas šiša, oni su od glazbene ponude napravili brand. To je odluka na razini gradske politike, jer kvalitetna urbana glazba ne može se organizirati na istim principima kao tržišna komercijalna glazba. Potrebno ju je podupirati. Ali ne zabranama.

Ako ljudi žele slušati cajke, neka ih slušaju, otkud pravo bilo kome da nekome nešto zabranjuje u slobodnoj, demokratskoj zemlji? Međutim, postoji slijed koji je od domaće publike napravio ljubitelje takve lake glazbe, nije se to dogodilo preko noći, a razlog je pomanjkanje kvalitetnih sadržaja. Treba ljudima ponuditi i nešto drugo, odgojiti publiku, stvoriti glazbenu scenu, dovoditi kvalitetne izvođače i kvalitetnu glazbu. U tome je Šibenik uspio, a Zadar nije. Zapitajmo se zašto je tako.

Radio 057 privatna je postaja, na kojoj se mnogo toga ne smije puštati. A opet, vama je sve dopušteno. Kako to objašnjavate?

Mišel: Nikad nismo doživjeli da nas se u emisiji cenzurira na bilo koji način. Umjetnost ne poznaje granice i kalupe: ili je vrijedna naše pažnje ili nije. Uz to su nam potpuno strana dijeljenja ljudi na temelju nacije, boje kože, vjere, spolnog opredjeljenja... Često se, nekad i vrlo brutalno, sprdamo u emisiji na račun takvih primitivnih predrasuda. Nekad nam se pri tom i „sviđa da vam ne bude prijatno”, rekao bi Koja. Mi smo odlučili puštati svu glazbu koja je dobra, bez obzira na to dolazi li iz Amerike, Hrvatske ili Srbije, Finske, Japana...

Vlasnik radijske postaje poštuje takav naš stav i vrlo smo zadovoljni njegovim odnosom. Mislim da je i on zaslužan za status kakav emisija ima, jer je stao iza našeg izbora (i humora), koji nisu uvijek bili blagi ni lagani za slušanje i baš nam nikad ništa nije pokušao ograničiti, iako se radi o lokalnoj postaji. Đoni Štulić (kojega smo također puštali) davno je rekao „sloboda je žena”. Svatko se treba izboriti za svoj prostor slobode. Mislim da u tome treba imati pošten i iskren pristup. Ali i beskompromisan. Mi bez takve slobode ne bismo mogli raditi Blues bar. Niti disati niti živjeti. Zapravo, osnovna ideja emisije upravo je – sloboda. U svakom smislu.

Andrija: Drago mi je da je postavljeno ovo pitanje. Ne postoji na Radiju 057 pravilo što se smije, a što ne smije. Postoji samo ogromna kreativna sloboda koju imaju, tj. dobivaju svi urednici i voditelji, a svatko je od nas koristi i tumači na svoj način. Mišelovo i moje viđenje slobode jest da između ostalog puštamo sve kvalitetne izvođače, bez obzira na stil ili geografsko porijeklo.

Kontekst, mjesto i vrijeme treba osjetiti, ali zabrana nema. Da ih ima, nas bismo dvojica nakon Davora i Prte prvi dobili prijekorni poziv za sadržaj u eteru. A to se nikad nije dogodilo. Nakon 15 godina na radiju upravo smo za slobodu i nesputanost najviše zahvalni. Za slobodu se u životu izboriš, ali ti u privatnom biznisu bude i darovana. Mi imamo tu sreću.

Ako neki mladi čitatelj ili čitateljica požele ući u vaš glazbeni svijet, a ne znaju odakle bi počeli, što biste im preporučili?

Andrija: U vrijeme našeg glazbenog odrastanja trebao si imati mentore, ali danas algoritmi rade poprilično dobar posao. Najbolje je krenuti od jednog izvođača koji im se svidi i prepustiti se, a predrasude i žanrovsku isključivost ostaviti daleko iza sebe. Miles Davisov „Kind of Blue” ili Bill Evansov „Sunday at the Village Vanguard” klasična su, stereotipna i u današnje vrijeme možda i hipsterska preporuka, ali odnekud treba krenuti.

Mišel: Glazbena industrija nastoji prodati svoje proizvode koji često nisu umjetnički najbolji, već samo najisplativiji. Želite li nešto više, valja s glavnih putova skrenuti sa strane, često i kroz kamenjar, kroz draču. Isplatit će se zadovoljstvom. Poruka mladima? Danas je sve na dohvatu, ali morate znati što tražite. Budite znatiželjni, ali ne i površni.

Što slušate doma? Nađe li se vremena za kakvu dobru knjigu?

Mišel: Doma slušamo isto ono što puštamo u emisijama. Zanimljivo, ali nađe se vremena i za knjigu. Upravo ovih dana čitam zanimljivu knjigu o životu Ive Andrića „Vatra u vatri” Michaela Martensa. Na čekanju mi je već predugo autobiografija Milesa Davisa. Da je imati vremena...

Andrija: Doma slušam ono što će za tjedan ili dva svirati u emisiji. To je i bila inicijalna ideja: da puštamo jedan drugome i komentiramo glazbu koja nam je trenutno u fokusu. A ako se tako stvori dobra energija, slušatelji će lako zajahati na istom valu. Nađe se vremena i za knjigu, ali samo navečer i vikendom. Posljednja je „3000 eura” Thomasa Mellea.

Sad ste na 756 emisija. Jeste li mislili da ćete toliko trajati? Da ima toliko materijala? Hoće li biti kakva fešta za tisućitu emisiju?

Andrija: Mišel je kod prvog emitiranja Blues bara proročanski najavio „barem 10 godina”, a evo ulazimo u 16. godinu. Materijala zahvaljujući tehnologiji ima nikad više i mišljenja sam da glazba nije nikad bila bolja nego što je upravo sada. Svaka je emisija fešta, a za tisućitu ćemo, ako nas ne ukinu (smijeh), valjda nešto smisliti.

Mišel: Nisam mislio da će trajati niti četvrtinu od toga, najmanje deset godina sam prorekao ironično. Iako se obično misli da je sve dobro u glazbi već odsvirano i da više nema dobre glazbe, stvarnost je drugačija – svira se i snima više nego ikada prije i novi su izvođači i glazba izvanredni, glazbena je scena u svijetu nevjerojatno živa, kvalitetna i raznovrsna. Za tisućitu emisiju ne spremamo ništa posebno. Nismo neki obljetničari. Evo i za ovaj si nas intervju trebala nagovoriti, ne znam čime smo ga zaslužili zapravo.

Naravno da ste zaslužili i sigurna sam da vam mnogi žele čestitati obljetnicu. Nego, kome ćete ostaviti sav taj materijal, s obzirom na to da snimate sve emisije?

Mišel: Netko djeci ostavi apartmane, vile, hotele, a mi eto u oporuku ostavljamo potomcima snimke Blues bar emisija. Jedan prijatelj rekao mi je da su snimke Blues barova esencija najbolje muzike na jednom mjestu ikada. Ne bi to valjalo konzumirati odjednom, opasno je. Ovih 15 godina je najnevjerojatnija vožnja kroz muziku koja mi se dogodila. I što je najluđe – još traje, punim gasom. Radi se očigledno o maloj ozbiljnijoj dijagnozi.

Andrija: Ne razmišljam još o tome, ali ćemo sigurno nastaviti snimati i dalje. Dok je god publike željne Blues bara koja će, ako je propustila srijedu navečer, pitati za snimku, snimanje ima smisla. A i jednog dana bit će lijepo čuti kako su tata i barba Mišel sigurno bili malo „šu-šu” kada su onakvu glazbu puštali i onako pričali na radiju.

Taj „bar“ u nazivu emisije kao da nas zove da si nešto natočimo dok slušamo. Blues bar je izlazak bez izlaska, ili izlazak u svoja četiri zida, ili bijeg iz stvarnosti na tih nekoliko sati odnosno mnogo dulje, jer često naslažete playlistu koja potraje do jutra. Znate reći da je to glazba koja se ne sluša samo usput, dok čovjek nešto radi, nego da treba pustiti sve drugo i dubinski je slušati.

Mišel: Iako mnogi misle da smo „na nečemu” kad čuju što sve puštamo u emisiji, istina je da smo oba zapravo prilično neporočni, izuzev dobrog vina i spize. Za uživanje u dobroj glazbi ustvari nije potrebno ništa. Ta vas muzika zna tako odlipiti, jer je sama po sebi prirodni stimulans i opijat, nikakve droge nisu potrebne. To znamo reći i u emisiji, ali opet, nismo mi tu da popujemo bilo kome što će od svoga života učiniti. Mi se držimo one – sviraj!

P.S. Hvala ti na doprinosu, Zrinko Mirčić.